Pod dimnjakom zagrebačke toplane na Trešnjevci servis je unedogled vježbao pučkoškolac Borna Devald (13).
– Goran Ivanišević otkrio mi je tajnu servisa. Moram znati pogoditi svaki kut ako želim biti najbolji. Pa to je najvažnije oružje u tenisu, zar ne?– kaže Borna.
Koliko ćeš ih ispucati?
– U košaru stane 50 loptica, nekoliko puta ispraznim košaru i gađam metu...
Mamin savjet najvažniji
Upravo se vratio iz Francuske, s Tarbesa, neslužbenog junioskog SP-a, gdje je igrao finale. Lani je osvojio Orange Bowl, na svjetskoj sceni se taj mladi Zagrepčanin iz dana u dan nameće konkurenciji. Usporedimo li ga s našim igračima, takve uspjehe nisu imali ni Goran Ivanišević, ni Marin Čilić, ni Borna Ćorić... Naši asevi.
Kako su Novak Đoković i Roger Federer u to rano tenisko doba prolazili na tim turnirima?
– Baš sam to proučavao, da vidim kako stojim u usporedbi s njima. I dobar sam! Đoković je u Tarbesu igrao osminu finala, Federer četvrtfinale, Ćorić polufinale, a ja finale! Oni tada nisu bili toliko poznati i dobri. Ali na stranu to jer tek je sljedećih nekoliko godina najvažnije za uspjeh, prijelomnica. Sad mi je najvažnije dobro naučiti tehniku pa je poslije samo usavršavati. Sad je cilj što više loptica ispaliti, a pravilo je – uvijek barem jednu više od protivnika.
Sjećaš li se prvog treninga?
– Naravno! S pet godina me djed Josip doveo na zid na Mladosti kraj Save. I ja sam se oduševio! On je jedini u obitelji bio tenisač pa sam želio i ja.
Do kada je djed uspio pobjeđivati svog unuka?
– Prvi sam put ga pobijedio kad sam imao deset godina, tada više nije imao šanse. I nije se naljutio, dapače bio je sretan što me tako mladog krenulo.
Malo je poznato, no i NK Dinamo te želio u svojim redovima?
– Istina. Bio sam veznjak, nosio devetku u NK Trnju, a išli su me i golovi. Bio sam i drugi strijelac lige sa 25 golova te su me pozvali da dođem u Dinamo. No ja sam želio ostati u Trnju, gdje su igrali moji frendovi, a brzo sam odlučio trenirati samo tenis. To je ipak individualni sport, tu rezultat ovisi samo o meni...
Tko je sve pomogao u karijeri?
– Susjed sa Savice mi je Borna Ćorić. S njime sam trenirao nekoliko puta, on je profesionalac pa mi to puno znači. Ćorić mi je davao i savjete, poput onog da se bez obzira na dobre rezultate, ne smijem umisliti, već dalje nastaviti naporno raditi. Bio sam i kod Gorana Ivaniševića na njegovoj akademiji u Umagu...
Pretpostavljamo da savjeti stižu sa svih strana, no čiji je najvažniji, kojeg se najviše držiš?
– Mamina savjeta – da u svakom trenutku budem pristojan, bez obzira na to u kakvoj se situaciji nalazio...
Rodio si se 2002., godinu dana nakon što je Goran Ivanišević osvojio Wimbledon. Koliko si puta pogledao snimku njegova finala Wimbledona?
– Iskreno, nijednom. Ali hoću...
Što je cilj za ovu, 2016.? Trenutačno si drugi tenisač Europe.
– Dobro sam počeo, na dva turnira u Boltonu i Tarbesu igrao sam finala. Idem sad već s reprezentacijom u Italiju. Pa idem u Stockholm... Najviše se napreduje na turnirima, tamo dobivam samopouzdanje. Dogodine bih mogao na juniorske Grand Slam turnire, trudim se napredovati...
Osim naših teniskih mentora Gorana i Borne, koga poznatog si susretao od velikih svjetskih tenisača?
– Na Wimbledonu sam gledao treninge Đokovića, Čilića, Murraya. To su posve drugačiji treninzi od mog. Oni već sve znaju o tenisu, ne moraju previše učiti. A ja usavršavam udarce, radim.
Gdje si sve igrao?
– Bilo me po cijelom svijetu. Najdraže mi je putovati, mijenjati vremenske zone. Najljepše mi je bilo u Kini, gdje sam naravno jeo rižu, te u Americi, gdje sam snimao sve automobile koje sam viđao, kako bi ih kasnije mogao pokazati prijateljima iz škole.
S knjigom u avionu
Umjesto u školskoj klupi, igraš na turnirma po Kini... Kad je knjiga u ruci?
– U avionu! Najviše me muče kemija i fizika, ali tu nisam jedini. Pomažu mi svi u školi jer često izostajem. S prijateljima se čujem svaki dan preko WhatsAppa.
Bacaš li reket za vrijeme mečeva?
– Nisam još razbio nijedan reket. Radim mentalne pripreme, to je važno, kad su dugi mečevi, treba ostati koncentriran. Kaže i Đoković, u tenisu uspijevaš tek kad pobijediš sam sebe.
Što ti na putu najviše nedostaje?
– Mlađi brat Tin i hrana koju rade mama i baka! Bratu kupujem poklone, igračke, slatkiše iz duty free shopova. Nas dvojica sjednemo na bicikle pa se vozimo po savskom nasipu, igramo igrice na Playstationu... To je gušt.
Igrate tenis na Playstationu?
– Ne... Pa moram se opustiti od tenisa. Igramo samo nogomet...
>>Hrvatska bolja od Estonije, Konjuh i Jurak slavile u meču odluke