Olimpijsku medalju, prvu u povijesti za Hrvatsku, oko vrata je prvi stavio – Goran Prpić (57). Bilo je to prije 29 godina, tada je on imao – 28. Vrijeme brzo ide, bilo je to ‘prije pola života’. Osvojio ju je u paru s tada 19-godišnjim Goranom Ivaniševićem.
– Prvi je prvi! – smije se Prpić. Razgovaramo u Umagu, za stolom, uz kavu i s pogledom na more. Gledaju i nas, smijemo se svako malo, štosova više nego poena u jednom tie-breaku.
I ovdje ste bili prvi osvajač ATP–a Umag 1990. godine...
– I tu prvi! Svaka čast dečkima, Carlos Moyá osvojio je turnir pet puta, osvajali su ga i bivši svjetski brojevi jedan Thomas Muster i Juan Carlos Ferrero pa eto sad i njegov pulen mladi as Carlos Alcaraz, kojeg zovu Nadalov nasljednik, ali ja ću ostati prvi! Istina, to mi je i jedini turnir koji sam osvojio u karijeri, ali tu ću uvijek ostati zapisan kao prvi .
Pustimo brojke, idemo na priču. Smiješak mu na licu, opušten, u razgovoru za Nedjeljni Večernji, prisjeća se detalja života koje će pamtiti zauvijek. Od anegdota iz vojske u kojoj je danima nosio stalak mitraljeza sve do prvih nogometnih utakmica NK Save, prvog fićeka, švercanja reketa preko granice iz hotelske sobe u olimpijskom selu u Barceloni, koju je dijelio s Goranom Ivaniševićem, a u kojoj je bio tek ventilator i krevet na kat, sve do – bijele vrećice s kojom je, umjesto torbe, izlazio na teren Roland Garrosa.
– Za tenis, kao klinac, nisam ni znao... Tata Franjo i ja nedjelje smo provodili šećući se po kvartu, zagrebačkim Srednjacima. Mama je morala spremati stan, a mi smo joj, jasno, smetali... Pa bismo šetali okolo. I nedjelje smo provodili gledajući utakmice NK Save na Gredicama. Jednog dana, eto, prošetali smo do Mladosti, to je bio početak sedamdesetih, i tamo sam ugledao teniske terene! Odmah sam utrčao u teren, neki su ljudi igrali, a ja vidio lopticu da je pala sa strane. Ja utrčao, htio sam im dodati lopticu... da im pomognem. A tek sam poslije shvatio kako su bili usred poena, da im tamo smetam! Eto, tako je počela moja karijera.
Počeli ste kao nepozvani skupljač loptica, ali dobrih namjera?
– Tako nekako (smijeh). Nisam znao koja su pravila, ja sam automatski, vidjevši lopticu, ne poznajući pravila, želio ljudima pomoći. Vidjeli su razigrano dijete, nisu zamjerili. Tata me, kad smo šetali natrag kući, pitao hoćeš li reket, te su mi za nekoliko dana kupili prvi Slazenger. Drveni! I tamo sam, na Mladosti, počeo. Prvi je trener bio, sjećam se kao danas, Zvonko Lukšić.
Imali ste tada jedan reket? Tenisačima su danas pune torbe reketa.
– Jedan! Istina, to je danas neobično, imao sam jedan reket od 8. do 12. godine. Danas u to doba klinci promijene barem pet reketa... Meni je trebao jedan. Nije bio problem. Eto, jednom su mi se smijali, igrao sam mješovite parove sa Sabrinom Goleš, i to polufinale Roland Garrosa protiv Martine Navrátilove i Heinza Gunthardta. Tad sam već imao 25 godina. A ja u ruci – jedan reket! A u drugoj ruci bijela vrećica. Nisam ni torbu imao, samo vrećicu, u njoj jedna bijela majica i reket u ruci... Što će mi više? – smije se Prpa, naš bivši izbornik.
Vratimo se u Barcelonu 1992. i brončanu medalju koju ste osvojili u paru s Goranom Ivaniševićem (on je dodao i broncu u singlu). Čega se sjećate iz tih dana kolovoza 1992.?
– Prvi smo primili medalje za parove, naše je proglašenje bilo prije Ivaniševićeve dodjele medalja u singlu. Sjećam se da sam ja već otišao doma, a Goran je ostao čekati dodjelu svoje druge bronce. I bio je to dan u kojem se čekalo finale košarkaša, Dražena i društvo protiv Jordana i njegova Dream Teama. Sve se nešto čekalo... A čekala se prva medalja za Hrvatsku! Pazite, s obzirom na situaciju kod kuće, nismo mi tamo igrali samo za sebe, već za sve naše koji su doma, za sve koji se bore... Mi smo se borili kako smo znali, na terenu, za medalje, da svijet čuje za Hrvatsku. Izlazak na proglašenje ostavio je najveći dojam, penjanje na podij. To je bilo genijalno! Morali smo se popeti da bismo dobili medalju. Simbolika. Za tenisače je penjanje na podij neobično. Kad primamo nagrade za osvojeni turnir – nikamo se ne moramo penjati. Kad smo u četvrtfinalu dobili indijski par Ramesha Krishnana i Leandera Paesa, znali smo – to je to! Imamo medalju! Vau! Jer, nije se igralo za treće mjesto, dodijeljena je bronca i paru iz Argentine. To su bili dani!
Kako je izgledalo u hotelskoj sobi u olimpijskom selu u Barceloni?
– Sjećam se, a sjeća se toga i Goran, vrućine. Uh, što je bilo vruće, 40 stupnjeva Celzijevih. U sobi tek jedan veliki ventilator. Spavali smo od tri ili četiri ujutro jer nije se prije moglo. Sauna. Mala sobica, krevet na kat, a s nama i izbornik Bruno Orešar.
Tko je spavao u gornjem krevetu?
– Goran. Bio je najmlađi. On je spavao na katu, izbornik Bruno Orešar ispod njega, a ja na nekom krevetu do njih. Jedva smo se okretali u tom prostoru. Ali, kad smo izašli na teren, iako iscrpljeni vrućinom i nespavanjem, adrenalin nas je nosio. Nadao sam se da ću i ja do medalje u singlu, meni je zemlja bila najdraža podloga, ali nije išlo...
Kako ste proslavili medalje?
– Na plaži! Alkohol nije bio dopušten u olimpijskom selu, no uspjeli smo se snaći. Zaštitari su nam progledali kroz prste, iz nekog smo obližnjeg dućana donosili piće za proslavu.
Što se pilo?
– Nije se biralo, što se našlo, pivo, vino...
Parove ste igrali i s Bobom Živojinovićem, slavnim tenisačem onoga doba, suprugom Lepe Brene. Kakav je Boba bio suigrač?
– Ovo je zgodno... On je uvijek bio tip koji je pokazivao snagu, samopouzdanje, činio se kao čovjek kojeg ništa ne može poljuljati. I igramo nas dvojica u Temišvaru finale Balkanijade, igramo protiv nekih Rumunja. On je već pobijedio u singlu, i sad imao finale parova. Vodimo, dobili smo 6:3 i kod 5:4 ja serviram za meč, za osvajanje turnira. Gem, set, meč, turnir. I ja mu priđem i kažem: “Boba, mene je frka. Nervozan sam, ne znam što da radim.” A on onakav golem, čovjek od stotinu kilograma, kaže mi: “A što misliš, da je meni lakše?” I to mi je dalo snagu, ako je njemu frka, pa onda je normalno da je i meni! Stanem na crtu, uzmem loptice i odserviram taj gem fenomenalno, bez greške. Nismo ni poen izgubili! I trijumfirali u Temišvaru.
Vratimo se kratko na turnir u Umagu. Mnogi su velikani tu počeli, eto i Carlosu Alcazaru se predviđa velika karijera. Kojih se tenisača sjećate s njihovih početaka u Umagu?
– Novaka Đokovića. Igrao je 2005. godine ovdje na Grand stand terenu protiv Juana Carlosa Ferrera. I njegov me otac zamolio da ga odemo skupa pogledati. Izgubio je tada, to je jedini meč koji je od Ferrera izgubio, ali vidio sam tada da je on igrač kojeg ne možeš probiti. Već tada! A danas to vidi cijeli svijet...
Ispričao nam je Lino Červar, koji je igrao tu na prvom terenu u Umagu, kako su kao mladi švercali rekete iz Trsta. Tu ih nije bilo kupiti. Kako ste se vi u mladosti snalazili?
– Ah, kako smo znali. Reketi novi na dno torbe, pa ako prođe, prođe (smijeh). Bilo je ljudi na carinama koji bi nas pustili... Istina, bilo je nelagodno u to doba prelaziti iz zemlje u zemlju, uvijek si razmišljao koliko ćeš platiti.
Nastavljate trenerskim kursom?
– Trenutačno sam slobodan. Tenis je moj život, bit ću tu do kraja. Tenis mi je dao puno toga, i kad sam igrao, radio sam to sa strašću i ljubavi. To je ono što najbolje znam, što najviše želim. I privilegij je u životu raditi ono što voliš.
Kad ste odigrali posljednji meč?
– Uh... Teška tema. Ali, ispričat ću, naravno. Ima četiri–pet godina...Bio je to moj posljednji službeni meč. I ne samo službeni. Moj posljednji meč... Igrali smo finale prvenstva Njemačke, ligu 50 plus veterana. I ja sam igrao na šestoj ploči, izgubio 6:2, 7:5 nakon dva sata igre. Sljedeća tri dana, nakon tog poraza, bila su najnesretnija tri dana u mom životu! Shvatio sam da bez obzira na to što bih ja htio još igrati, što glava može, da tijelo više ne prati. I nije problem što sam izgubio meč, lako za to, koliko ih je bilo... Nego ta spoznaja, kad sam shvatio: “Prpa, ne ide više...” Mučio sam se, a nisam htio igrati tako. Eto, to je bio posljednji. Nisam igrao godinama.
Jeste! Dobili ste, preklani, Ivaniševića u ekshibiciji tu u Umagu, u reprizi finala iz 1990. godine.
– To je bila ekshibicija... Ne broji se!
U kojem ste automobilu otišli kao pobjednik iz Umaga 1990. godine. Vozili ste tada peglicu?
– Nisam! Mislim, jesam vozio sam peglicu kao mlađi, ali tada sam iz Umaga otišao u Mercedesu. Igrao sam ranije turnir u Stuttgartu, Mercedes Cup, a igrači koji su nastupali na turniru dobivali su preko glavnog sponzora popuste u tvornici, tvorničke cijene.
I što ste kupili u Stuttgartu?
– Mercedes 190 E 2.5 16V. U njemu sam se vratio iz Umaga s prvom titulom natrag u Zagreb.
U Hrvatsku su se vratili i tenisači s Igara u Tokiju, igralo se hrvatsko finale. To nam je na ovim Igrama bio najveći trijumf, zar ne?
– Fenomenalno! Najavljivao sam ja hrvatsko finale. Srebrni Marin i Dodig, kad igraju skupa, uvijek su sjajni, dobro se znaju, nije me iznenadilo. A Mektić i Pavić, nakon što su osvojili Wimbledon, pa sad i olimpijsko zlato, mogli bi uskoro srušiti i braću Bryan, teniski par koji je poznat kao najbolji par svih vremena. I nije bilo Mektiću i Paviću lako, trebalo je pronaći mentalnu snagu jer svi znaju da si najbolji, ti si lovina, svaki meč si favorit. I taj su teret uspjeli izdržati, kažem, fantastično!
Što ste bili u vojsci? Koji rod?
– Uh... To je priča! Znali su već tada za mene, igrao sam tenis. I kako sam došao u vojsku, bio sam tada u glavnom gradu bivše države na odsluženju roka, odmah su mi u ruke stavili – stalak mitraljeza!
Težina stalka mitraljeza?
– Točno 22,5 kilograma. Težak ko vrag! Kamo god bismo išli, ja sam ga nosio i nitko da bi pomogao od vojnika. Tvrdoglav kakav jesam, zainatio sam se, i rekao: “Dečki, ok. Sad ću ja svih šest mjeseci sam nositi taj stalak. Ne dam ga nikome! Nema šanse... Ja nosim”. I nosio sam, četiri kilometra ovamo, pa četiri onamo. To sam shvatio kao kondicijski trening.
Jeste li igrali tenis u to doba? Bježali iz vojarne?
– Dobio sam dozvolu da mogu tri puta tjedno izlaziti popodne na treninge. Ali, kako sam bio snalažljiv, ja sam dežurnom rekao: “Dozvola vrijedi svaki dan.” I tako bih ja bio od 9 ujutro do 17 popodne na Banjici. U teniskom klubu. Vježbao, radio, trenirao... Naigrao sam se tenisa u vojsci, da!
A danas? Što je hobi?
– Mali nogomet! I to ne hobi, nego strast! Na posljednju operaciju prednjih križnih ligamenata koljena morao sam upravo zbog malog nogometa. Pa i sin Tin igrao je za malonogometnu reprezentaciju, zabio je gol u finalu Eura, ima srebrnu medalju. Igrao sam ja i s Krešimirom Čivragom, braćom Kujtimom i Korabom Morinom... s mnogima. Nisam loš, igrao sam zimske lige, lige poznatih, kad god mogu.
Koliko ste najviše golova zabili na utakmici?
– Dva–tri, ali to samo ako dođu slabiji... (smijeh).
>> Pogledajte kako slavni Roger Federer uživa na odmoru u Hrvatskoj