Tko umije – njemu dva: jedan u maksimalnom miru, a drugi u blatu – pomislih kad sam pročitao izjavu Mirka Barišića o gradnji novoga stadiona u metropoli.
Predsjednik GNK Dinamo je prije osam dana za Sportske novosti rekao: - Za nas je idealna kombinacija – utakmice igramo u Blatu, a kamp nam je u Maksimiru.
I drugi glavešine nogometa i politike u Zagrebu uključuju se u za to vezanu kombinatoriku, koju najviše obilježava zagovaranje gradnje nacionalnoga stadiona ili protivljenje toj ideji. Kombinaciju stvaranja i budućega opstojanja sportske građevine koja bi bila optimalna za naš nogomet i društvo ipak je veoma teško iznaći.
Na utemeljenost toga zapažanja uz ostalo upućuje velika graja nastala nakon što je predsjednik HNS-a Davor Šuker sredinom prošloga tjedna na skupštini te organizacije najavio da će se novi stadion graditi u Blatu, na zapadnom ulazu u Zagreb. Larma je to koja pokazuje, slično drugim sporenjima u javnosti vezanima uz nogomet, da se u društvenom polju toga sporta kod nas sukobljavaju mnogi materijalni, politički i drugi interesi, pa i različiti identiteti.
Traumatična iskustva
Moguće je uočiti tri osnovna reagiranja važnih aktera nogometa i politike na Šukerovu samodopadnu najavu („Eto, došlo je napokon na moje“) gradnje stadiona. Prvo je slaganje, prezentirano izrijekom (primjerice, Miroslav Ćiro Blažević izjavio je da predsjednik HNS-a „nešto teško kaže, ali ako kaže – na to se može računati“) ili prešutno (pa nije valjda Šuker, kakvoga je opisao „trener svih trenera“, blefirao kad je tom prilikom kazao „vjerujem gospodi Bandiću i Plenkoviću“).
Drugo je neslaganje s tim planom vezano uz lokaciju i oznaku stadiona, koji je inače iz takvoga motrišta nužno sagraditi, što je izrazio novi izvršni direktor HNS-a Marijan Kustić (sa te je dužnosti maknut – gore ikad nego u pravi trenutak – kontroverzni Damir Vrbanović).
Istaknuti HDZ-ovac Kustić, kojemu se otvaraju mnoge kapije moći, ustvrđuje kako ideja o gradnji stadiona u Blatu „zasad nije ništa više od želje“; on ostavlja otvorenima i druge opcije, poput Velike Gorice, koja je, po njegovu mišljenju, možda povoljnija za taj projekt zbog već uglavnom riješenoga urbanističkoga plana i time uvjetovane veće brzine gradnje. Iako se zalaže za gradnju novoga reprezentativnog objekta, CEO nogometne organizacije odbacuje ideju o nacionalnom stadionu na kojemu bi reprezentacija igrala sve utakmice te najavljuje da će Vatreni ubuduće nastupati u raznim gradovima.
Treće reagiranje je posebno prisutno izvan Zagreba, a najjasnije ga prezentiraju čelnici Hajduka. Iako nisu entuzijastični spram podizanja novoga nogometnog zdanja u metropoli, oni se ne protive tome (predsjednik Hajduka Marin Brbić mi je u ponedjeljak kazao da „Dinamo i Grad Zagreb, naravno, mogu graditi stadion, ali ne na račun poreznih obveznika u cijeloj Hrvatskoj“) pod uvjetom da se urede poljudski i drugi stadioni.
U svakom slučaju, opiru se gradnji onoga koji bi slijedom oznake „nacionalni“ postao jedini na kojemu igra reprezentacija. Smatraju da naša država nije dovoljno bogata za takve investicije te da je umjesto toga bolje ulagati u nogometne kampove i lokalnu infrastrukturu nogometnoga sporta. Za to vezana situacija bila bi puno jasnija ili barem manje kompleksna ako bi se o gradnji novoga stadiona obznanio stav najpoznatijega bjegunca od hrvatskoga pravosuđa.
Iz Međugorja, što se toga tiče, unatoč inače agilnoga PR-a Zdravka Mamića, još uvijek međutim nema ni slike ni tona… Neki drugi stručnjaci za odnose s javnošću su se u posljednje vrijeme naradili glede novoga stadiona. Tako je „urbi et orbi“ obznanjena priča o maksimirskom zdanju koje se ruši i pogubno je za građane.
Vrijedi s tim u vezi upozoriti kako mjesec dana prije njihovi splitski kolege – netko valjda u Hajduku i Gradu Splitu ima PR u opisu svojih radnih zadataka – zajedno sa svojim šefovima nisu u javnost pustili izjavu ili priopćenje vezano za padanje nekoliko ploča od pleksiglasa s krova već odavno ocvale poljudske ljepotice prije susreta Hajduk – Gorica koji je 23. veljače jedva održan zbog snažne bure.
Tu utakmicu gledao sam baš sa sjeverne tribine, kojoj je jedna trećina zbog opasnosti bila zatvorena za gledatelje. Što se tiče Maksimira, samo su se pojedini javno zapitali kako je moguće da se taj stadion raspada s obzirom na to da je u njegovu obnovu u posljednjih četvrt stoljeća uložen ogroman novac – procjenjuje se od 550 do čak 800 milijuna kuna. Ali zato izvjesni sportski i drugi dužnosnici, novinari i drugi javni ljudi još od kraja SP-a u nogometu promiču ideju o gradnji novoga hrama nogometa u Zagrebu ili u blizini, uokvirujući je u priču o nacionalnom stadionu.
Sama zamisao da u glavnom gradu Hrvatske treba sagraditi veliki i kvalitetni nogometni objekt ima smisla, bez obzira na za to vezane medijske i političke smicalice. Uz Maksimir tisuće navijača vežu snažna čuvstva i nezaboravna povijesna iskustva. Međutim, u posljednje dulje vrijeme to groteskno betonsko zdanje je, ruku na srce, pojelo vrijeme, čemu su znatan doprinos dali pojedini gramzivci za kunama i stranim valutama iz polusvijeta sporta, politike i kriminala.
Simpatizeri nogometa iz Zagreba i s drugih strana koji dolaze na utakmice Dinama, Gorice i Vatrenih ili bi to željeli činiti svakako zaslužuju da za cijenu ulaznice i ostale troškove dobiju barem osnovni komfor. Ni našim igračima, od kojih su jedni navikli igrati u funkcionalnim nogometnim arenama, a drugi imaju za time veliku želju, vjerojatno nije ugodno nastupati na trošnom zdanju.
Nekoliko dograđivanja i drugih preuređenja ukupno 107 godina staroga stadiona bitno je izmijenilo njegov izgled kako su ga zamislili arhitekti, ali Maksimir i dalje ni na jednoj tribini nema krov i neke druge važne sadržaje koji su danas obvezni u vrhunskom nogometu. Pravi problem, smatram, nije u samoj ideji o gradnji novoga nogometnog zdanja u Zagrebu, nego u konstruiranju potrebe za nacionalnim stadionom.
>>> Pogledajte kako izgleda stadion na kojem je Mađarska dočekala Hrvatsku
Nužno je pojasniti: stadion te vrste je onaj na kojem najčešće ili isključivo igra nacionalna reprezentacija, uglavnom nogometna, a gotovo uvijek se nalazi u glavnom gradu ili njegovoj blizini. Istina, imaju ga neke zemlje, primjerice centralistička Francuska, ali u većini država Europe i svijeta nacionalne vrste nastupaju u različitim gradovima.
Takvu decentralizaciju većina stručnjaka smatra pogodnom za popularizaciju nogometa, ponajprije zato što se igranjem reprezentacije u više gradova povećava publika i njezin entuzijazam. Sondu za ispitivanje sporenja oko nacionalnoga stadiona uputno je spustiti dublje od spoznajnoga dometa kombiniranih „dnevnopolitičkih“ i „dnevnosportskih“ komentara.
Prvo valja istaknuti kako se ključna obilježja različitih civilizacija mogu jasno prepoznati po velikim objektima koji su sagrađeni u njihovu vremenu. Vezano za Europu, narav antike izražavala se u arenama za borbu gladijatora i hipodromima, srednjega vijeka u katedralama i dvorcima, a narav industrijske moderne po golemim tvornicama i željezničkim kolodvorima.
Ovodobnu civilizaciju, navlastito postmoderno odnosno postindustrijsko društvo, uz velike zračne luke naročito označavaju megastadioni (najčešće nogometni, ali i objekti na kojima se igra američki nogomet, bejzbol i ragbi te održavaju atletski mitinzi). Doista, brzo putovanje i uživanje u promatranju atraktivnih sportskih nadmetanja, što je i povezano slijedom razgranatoga sportskoga turizma, neke su od distinktivnih obilježja načina života u današnjem potrošačkom društvu.
Hrvatska je po uglavnom dobrim nastupima i uspjesima svoje reprezentacije u različitim kategorijama (Vatreni seniori su drugi na svijetu, a prije 21 godinu bili su treći) i kvaliteti (stvaranja) igrača valjano prilagođena razvoju nogometa. No ocjena o takvoj prilagođenosti svakako ne vrijedi za ovdašnju stadionsku i drugu infrastrukturu najpopularnijega sporta.
Uglavnom jadno stanje stadiona pokazatelj je ne samo strukturnih problema ovdašnjega nogometa nego i slabe akomodiranosti društva nekim ključnim civilizacijskim trendovima. Ako je Hrvatska mogla sagraditi i obnoviti autoceste i neke zračne luke, onda je dosad već trebala znatno poboljšati i nogometnu i drugu sportsku infrastrukturu. Umjesto toga, posebno što se tiče stadiona imamo teška iskustva, najviše inducirana glupošću i neučinkovitošću sportskih te lokalnih i nacionalnih političkih upravljača.
Uz navedene primjere, posebno bodu oči situacije vezane uz stare stadione u Rijeci i Splitu. Egzotična Kantrida je napuštena od nogometnoga pogona, ali taj veoma vrijedni resurs dosad nije iskorišten za razvoj sporta i zajednice u tom gradu. Još je gore stanje u Splitu, gdje se zbog tko zna kojih razloga na travnjaku legendarnoga Staroga placa sad igra ragbi (svaka čast klubu Nada, ali ti ragbijaši bi mogli i negdje drugdje trenirati i nastupati) i održavaju manifestacije niske ekonomske i kulturne važnosti kao što su cirkusi i lunaparkovi.
Ta bogom dana lokacija u samom središtu grada vjerojatno je najvrednija u Hrvatskoj, pa bi se na njoj mogli sagraditi atraktivni i lukrativni turistički i drugi sadržaji. Na za to vezana iznevjerena očekivanja u gradu pod Marjanom – O tempora, o mores! – u posljednje razmjerno dulje vrijeme gotovo nitko ne upozorava. Opara, javi se…
Dinamo na dvije adrese
Lijepu Našu kod nas pa i u svijetu, s obzirom na bogatu tradiciju ovdašnjega sporta i brojne uz to vezane uspjehe, mnogi doživljavaju kao Sportsku Našu. Velika je važnost tih uspjeha i njihovih aktera za međunarodnu promociju hrvatskoga turizma, gospodarstva i zemlje u cijelosti, ali i za tuzemnu koheziju koja je u mnogo čemu drugome jako narušena.
Prošlo ljeto Vatreni su jako “podebljali” tu važnost. Imajući u vidu navedene i druge okolnosti, gradnja pristojnoga (ne mora biti prevelik i preskup) objekta najpopularnijega sporta u glavnom gradu ili njegovoj blizini nadaje se ne samo kao veoma važan doprinos razvoju nogometa, nego i društva u cjelini.
Ali bilo bi društveno štetno da novi stadion, koji će po svemu sudeći razmjerno brzo postati stvarnost, dobije oznaku nacionalni i da se, slijedom toga, utakmice reprezentacije isključivo ili najčešće priređuju na njemu. Kao što u Vatrenima igraju nogometaši iz različitih dijelova domovine, tako bi i navijači trebali imati priliku da u svojim sredinama gledaju nastupe reprezentacije. Potonje znači da bi trebalo uložiti novac i u renoviranje i moderniziranje splitskoga, osječkoga i pojedinih drugih stadiona.
U posljednjih četvrt stoljeća je kod nas bilo i previše sporenja vezanih uz nogomet, u rasponu od svađa oko političke promjene imena Dinamo u devedesetima, preko otimanja naslova Rijeci potkraj toga desetljeća, pa do sukoba između navijačkih skupina/udruga i vodstva HNS-a posljednjih godina. Tome treba pridodati znatnu nelagodu u nekim gradovima zbog financiranja gradnje i održavanja dvorana podignutih prije nešto dulje od jednoga desetljeća za potrebe Svjetskoga rukometnog prvenstva 2009. godine.
>>> Pogledajte kako danas izgleda Maksimir
Navedena i druga sporenja su slabila, a katkad i kidala, mnoge niti koje nas spajaju kao ljubitelje sporta i građane. Uz ostalo, na utakmicama Vatrenih više gotovo i nema transparenata Torcide, BBB-a, Armade i Kohorte, a u Splitu se reprezentacija zbog krutosti moćnika nogometa sa sjevera i južnjačke tvrdoglavosti torcidaša i drugih navijača već dulje vrijeme ne osjeća dobrodošlom.
Štetnosti takve situacije su izgleda postali svjesni i vladajući političari pa se oni, koji u mnogim drugim područjima promiču centralizaciju i metropolizaciju, sada pažljivo odnose prema društvenim pitanjima nogometa.
S obzirom na navedeno, ne bi trebalo očekivati da će se graditi nacionalni stadion. Ali bi se moglo dogoditi da Dinamo uskoro dobije dvije adrese, a da se računi za gradnju novoga stadiona i njegovo održavanje – prokušani trik – ispostave građanima.
Takav bi ishod dodatno pogoršao odnose između aktera i ljubitelja toga sporta u metropoli i provincijama, a mogao bi negativno utjecati i na političke konstelacije. Stoga opravdanom treba ocijeniti poruku novinara Slobodana Mufića, koji je nedavno u svom tekstu ustvrdio: „Da bi zaživjelo Blato, treba srušiti Maksimir“. Valjda Grad Zagreb i Republika Hrvatska zajedno s građevinarima imaju dovoljno snažne sapi da sravne sa zemljom stari stadion i na pogodnoj lokaciji sagrade održiv sportski objekt koji bi bio koristan za svekoliku zajednicu.
>>> Pogledajte kako je trebao izgledati novi Dinamov stadion
S kojim pravom nepismeni torcidaš lalić komentira Dinamo, Zagreb i Maksimir?