Grci su vatreni! Povezani su sa Srbijom, ali prema Hrvatskoj su korektni

Ponekad i nije loše na plećima imati veći broj godina, ima u tim godinama lijepih uspomena kojih se još kako radosno sjetiti u ova današnja teška vremena. Tako smo nekoliko sati s Velimirom Zajecom prebirali po danima koje smo zajedno proveli uglavnom zbog Dinama. Nismo mogli ne sjetiti se Tomislava Židaka koji nas je prerano napustio, čovjeka koji je bio blizak sa Zekom, ali koji je bio i nekakav homogenizirajući faktor i nas novinara te inicirao druženja. No, iako se tugu jer ga više nema ne može izbrisati, i njega smo se sjetili uz razne vedre dogodovštine.

– Bilo je to nekakvo doba romantičarskog nogometa i odnosa u nogometu, danas je sve to drukčije, pogotovu u odnosu ljudi u nogometu i medija. Nekoć smo živjeli zajedno, stalno igrali nogomet, tenis, znali smo i “zaružiti”. Pa vi novinari ste se družili s igračima stalno, kartali zajedno – kazao je Zajec u neobaveznom dijelu razgovora te se prisjetio brojnih anegdota iz zajedničkih nam, sad već davnih druženja. Ono što je ostalo isto kod Zajeca je vozni park, još uvijek vozi stari Passat koji je vozio davnih dana dok je bio u Dinamu, u Draganiću mu je i BMW iz tih dana koji je već doživio i američku punoljetnost i kojim nas je vozio po Ateni.

Kad je već spomenuo Atenu i Grčku, onda valja reći da je i povod ovom druženju i razgovoru činjenica da će u dodatnim kvalifikacijama za odlazak na Svjetsko prvenstvo naša nogometna reprezentacija igrati protiv Grčke. Zajecove Grčke, jer tamo je, u Panathinaikosu, bio i trener i sportski direktor, tamo i sad provodi dobar dio života.

– Moja Grčka? Pa dobro, na nekakav način je i moja, tamo i sad provodim pola svog vremena. A kvalifikacije, pa mislim da ni mi nismo htjeli Grke, ali ni Grčka nije htjela nas za suparnika. To su uvijek bile teške utakmice u kojima zasad Grci stoje malo bolje u međusobnom odmjeravanju, ali mislim da je Hrvatska favorit, ne u velikim postocima. Nema velikih postotaka u nogometu, vidimo svaki dan da se u njemu događaju velika iznenađenja, ali kad analiziramo i igrače i sve ostalo, onda smo mi ipak dominantni – procijenio je Zajec.

Jesu li vas zvali iz grčkih medija?

– Jesu, znate da tamo ima ogroman broj dnevnih sportskih novina. A i oni kažu da je Hrvatska u prednosti. No morate znati da je atmosfera oko njihove reprezentacije dosta slična našoj, više su navijači vezani uz klubove, osim kad reprezentacija dođe daleko, kao što im se dogodilo 2004. na Europskom prvenstvu, onda se svi okupe oko repke, ali inače nemaju nekakvu posebnu atmosferu oko reprezentacije iako puno ljudi dođe na utakmicu. Čuo sam da još nisu odlučili hoće li se igrati na olimpijskom stadionu ili na Karaiskakisu u Pireju. Ma, uvjeren sam da ćemo u Pirej, manji je, ima oko 30.000 ljudi, navijači su blizu terenu, a olimpijski koji prima više od 60.000 gledatelja ne mogu napuniti, nema šanse. No, po meni, sve ovisi o prvoj utakmici, treba ostvariti bilo kakvu pobjedu jer tamo će biti teško, bit će veliki pritisak, znamo kakvi su oni. Bit će atmosfera slična onoj na Poljudu kad dođe Dinamo iako, velim, oni su manje napaljeni kad igra reprezentacija.

Grci jesu vatreni, bučni, navijački agresivni, a s druge strane reprezentacija, ali i njihovi klubovi igraju defenzivan, dosadan, nimalo napadački nogomet.

– Igraju tako jer su svjesni da nemaju kvalitetu za drukčiji nogomet pa sve pokušavaju riješiti taktički. To je njihova filozofija, sjajno prouče suparnika, seciraju ga i onda blokiraju, nerijetko igraju “flaster” na pojedine igrače. Slično je i s klubovima, nije Olympiakos “rasturio” Rijeku, iako on ove godine nije tako jak kao prije. Ali u njihovu je mentalitetu taj defenzivni blok, dobar i organiziran, igra bez puno rizika. Iako su imali strane trenere i izbornike, taj način igranja nisu mijenjali. Ne može se to promijeniti, njima odgovara taj njemački nogometni mentalitet, uostalom s Rehhagelom su postali europski prvaci, sad opet imaju Nijemca za izbornika, imaju tu disciplinu u igri. Gledao sam ih protiv Cipra, igraju nekakav 4-5-1 sustav, s duplim bokovima, momčad su koja dosta trči, koja je opasna u prekidima, imaju Fortunisa koji je jedini pravi razigravač iako ne igra stalno u Olympiakosu.

Nema više Ćire, Ivića i Osima

Veliki dio života proveli ste u Grčkoj, koliko su nam Grci slični kao narod, Grčka kao država?

– Ima puno sličnosti, ima i kod njih te doze nediscipline, tu smo mi čak nešto kvalitetniji od njih. Slični smo po tome što je i Grčka prekrasna kao i Hrvatska, ali oni su je prilično obezvrijedili, politika i političari su je praktički doveli na rub srama. Sad se polako izvlače, izlaze iz one ružne zone u kojoj su se našli. Bilo je svega, demonstracija, problema. A opet je nastradao srednji sloj, sad ga kao i kod nas zapravo više i nema. Imamo i mi i oni nekoliko posto jako bogatih, a ostatak je od sredine prema dolje. A mi smo, vidim, krenuli ne baš sjajnim putem. Inače, oni su vrlo temperamentan narod i nisu neradnici, rade puno oni i spretni su, pogotovu su spretni trgovci. Imamo mi puno sličnosti s njima, pogotovu naš južni dio, Dalmacija, što je i logično. Kad ih upoznaš, oni su OK. Pa i prema nama su OK, cijene Hrvate. Iako imaju svoju povezanost sa Srbijom, oni su prema Hrvatskoj uvijek bili korektni.

Pa i navijači Panathinaikosa su bliski s Bad Blue Boysima.

– Jesu, kao što su navijači Olympiakosa bliski s navijačima Crvene zvezde, PAOK-a s Partizanom.

Panathinaikos, vaš bivši klub, daleko je od starih dana kada je bio izuzetno jak, što se dogodilo?

– Posljednji sam put u klubu radio 2004., tada je vlasnik bila obitelj Vardinoyannis, dvije-tri godine kasnije otišli su nakon pritiska jedne grupe biznismena, kad su navijači počeli raditi gluposti i probleme. Iza sebe su ostavili sređen klub koji je sve plaćao, a onda je došlo vodstvo kluba koje je bilo nekakva kombinacija privatnog kapitala i navijača, nije se znalo tko što radi...

Je li to nešto slično onome što imamo danas u Hajduku?

– Slično je, s time da, koliko vidim, Hajduk više nema toliko dugova, a Panathinaikos je navodno dužan 40-50 milijuna eura. Nelogično su trošili, a znate da u nogometu prihodi nisu na razini rashoda. Veliki je to klub, vjerujem da će se izvući.

Koliko ste sad često u Ateni?

– O, pa više sam tamo nego ovdje. Nije zbog posla, imam nekakav sitni biznis tamo, ali klinci su mi tamo pa moram “visiti” u Ateni.

I onda iz milijunske Atene dođete u Draganić?

– Nije se lako “prešaltati”, ali već sam se naviknuo i na te promjene. I sviđa mi se na selu, u toj mojoj vikendici. Kad sam u Hrvatskoj, uglavnom sam u Draganiću, tek pokoji dan provedem u Zagrebu zbog nekakvog “hakla” i druženja. Ali uglavnom sam tu na selu, kosim travu. Dok sve pokosim, propješačim 15 kilometara, imam voća pa berem, ima grožđa, ali vino nikad ne popijemo do kraja, uvijek ostane nekoliko stotina litara. Odmori me to sve na selu. Nije baš za stalno biti, ali dobro dođe za odmor i pražnjenje glave.

Zašto vas nema u nogometu?

– Dok sam bio u Grčkoj, bilo je super jer sam s vlasnicima Vardinoyannisima imao odličan odnos, kućni smo prijatelji, bilo mi je lako raditi, bio sam im desna ruka. A u Hrvatskoj, osim Dinama, nije bilo organiziranog kluba. Sad se tek događaju stvari u Rijeci i Osijeku, očito je kad se uđe s privatnim kapitalom, kad se zna tko što radi, onda se nešto dobro i događa, može se i s ne prevelikim novcem napraviti dobar rezultat.

Vratimo se reprezentaciji, kako komentirate smjenu Ante Čačića prije utakmice s Ukrajinom i dolazak Zlatka Dalića?

– Uvijek mi je žao onoga koji odlazi, no u nogometu je tako, otjeraju te rezultati, atmosfera... I još kad sve nije organizirano kako treba, a moj je dojam da je u HNS-u mala anarhija, pa taj odnos navijača i reprezentacije... Čačića mi je žao, ali nije on to više mogao nositi i išlo se na novo rješenje koje je, čini mi se, već bilo spremno prije utakmice s Finskom. Očito je Savez imao spremnu tu B-varijantu, što je s jedne strane u redu, a s druge nije. Kad si rukovoditelj, onda je dobro imati drugu opciju, ali kad si trener, onda nije jer ipak se počnu probijati informacije, osjeti se da postoji druga varijanta. Trebala je promjena jer nije bilo jamstva da će se u Ukrajini odigrati kako treba. I meni je ta utakmica u Kijevu, pogotovu drugo poluvrijeme, pokazala da ti igrači vole reprezentaciju. Uostalom, zato i dolaze, da ne vole, onda bi se događalo kao u košarci, ne bi se odazivali. Toga u nogometu nikada nije bilo i vjerujem da nikada i neće, bez obzira na atmosferu. I zato svaka čast našim igračima, treba im odati poštovanje jer dolaze, ne izvlače se na ozljede, zabranjene treninge, ali svaka čast Modriću, Mandžukiću, Perišiću, Rakitiću i svima. Imamo generaciju igrača za velike stvari na Svjetskom prvenstvu ako prođemo, a uvjeren sam da ćemo proći Grčku. Ti dečki imaju kapacitet za velike stvari, samo ih treba dobro voditi.

Treba za takve stvari i puno sreće.

– Bez nje ne možeš, pa mi 1998. gotovo da nismo otišli na SP, tamo je onda bilo “na knap” s Japanom, Rumunjskom... Ali sreću izazoveš ako si korektan prema svom poslu. Možda ne odmah, ali drugi-treći put će ti se uloženo vratiti. Ova generacija je sazrela, dečki su u najboljim godinama, imaju sve u životu, financijski su neovisni. No s njima treba znati raditi, ne možeš ih natjeravati “kao pse”, a ne smiješ ih sasvim ni pustiti. Mora postojati obostrano uvažavanje, treba ih motivirati jer njima novac nije motiv, oni isto žele rezultat. U radu treba biti korektan prema njima, ali i znati kako ih držati pod uzdama. Važno je pogoditi s trenerom, u ovom slučaju izbornikom, ali mi i nemamo previše izbora. Nemaš više Ćire Blaževića, Tomislava Ivića i Ivice Osima, a ta trojica su za mene najbolji naši treneri, najjači koji su bili ovih 30-40 godina koliko pamtim. Kad bismo imali takvog, ne bismo morali razmišljati, ali takvih više nema, ovo sve ostalo samo su nijanse.

Klubove privatizirati

Spomenuli smo već neke naše klubove, kakav vam je dojam o hrvatskoj ligi?

– Nešto je bolja liga, ali mi nemamo poštenog terena, tek je Rijeka nešto složila. Maksimir je katastrofa, Poljud je krasan, a urušava se. Nije mi jasno da se ne nađe model, da pomogne država i privatni kapital. A sam nogomet je bolji iako je još to slabo. Nemamo publike, nemamo klubova s tradicijom. Imamo Dinamo, Hajduk, Rijeku i Osijek, mogla bi možda ta Cibalia biti peti klub jer ima tradiciju, vratili bi joj se i navijači u većem broju da dođe rezultat. A ostali nemaju navijače, ni tradiciju. I onda je teško ići naprijed i ovoj četvorci s vrha, pa vidite kako prolazimo čim uđemo u Europu. A bit će sve teže. Po meni, politika mora napraviti rez, mislim da se mora ići na privatizaciju klubova, privući te ljude da ulože, ili klubovi trebaju biti dio nekakve poslovne grupacije kakva je donedavno bio Agrokor. Ali nešto takvo bi se moglo. Rijeka i Osijek nisu plod pomoći politike, to je došlo od privatne inicijative. Možeš ti prodavati igrače, ali nije li grijeh da Dinamo i Hajduk stalno moraju prodavati svoje klince. Ne možeš stvoriti rezultat ako svake godine mijenjaš momčad. A opet, ne možeš odbiti kad ti netko ponudi 15 milijuna eura za, na primjer, Kovačića. Novac ti treba, igrač će potonuti ako ga ne pustiš i onda od njega nemaš ništa... Doduše, stalno stvaramo igrače i to je sjajno. Mi valjda znamo plivati u tom kaosu, no teško ćemo naprijed, ovako se samo snalazimo u kaosu.

Dinamo je prošle sezone ostao bez trofeja, može li vratiti naslov?

– Dinamo će osvojiti prvenstvo. Rijeka ima Europu, a nema više ni tu emociju, entuzijazam koji je imala prošle sezone. A Hajduk, ma meni je simpatično da su navijači blizu klubu, ali ne mogu navijači odlučivati. Svaka čast navijačima, bez njih ne bi bilo ničega, mogu oni skupiti neku lovu, ali to nikad nije budžet za veliki Hajduk kakav upravo oni najviše žele. Previše lutaju i oko sportske politike. Tako da će Dinamo biti prvak, već su godinu - dvije i više zajedno, ima starijih igrača.

Neće ih poljuljati suđenja Zdravku Mamiću?

– Ma ne, nema to veze. Dinamo je uvijek Dinamo – zaključio je Zajec.