Prava je šteta što niti jedna domaća televizija nije prenosila zabočku borbu za WBC-ov srebrni pojas između velterašica Ivane Habazin i Diane Prazak. Jer, tada bi i šira sportska publika mogla vidjeti koliko žestok može biti sraz između dvije dame koje prakticiraju takozvanu plemenitu vještinu.
Uostalom, na svjetskoj sportskoj sceni ženski je boks u uzletu pa se proljetos dogodilo da su se dvije boksačice borile za naslov (Serrano protiv Taylor) uz zajamčenih milijun dolara za svaku od njih i to u prvoj naslovnoj borbi ženskog boksa u 140-godišnjoj povijesti Madison Square Gardena. Prošli tjedan je pak u Engleskoj održana priredba sa, isključivo, mečevima boksačica što je privuklo televizijsko gledateljstvo od 20 milijuna ljudi.
Nažalost, Ivana nije zaradila ni približno toliko, i pitanje je hoće li nakon priredbe biti na pozitivnoj nuli, ali je zaradila dodatne simpatije svojih navijača. Jer, znalački se branila od "navalentne" Australke koja je napadala svih deset rundi ali nije ni približno pogađala koliko i hrvatska boksačica. Na koncu su trojica sudaca bodovala uvjerljivu i jednoglasnu pobjedu na koju je Dianin trener imao primjedbu u smislu da je ta razlika trebala biti manja.
- Ivana je zasluženo pobijedila no ja bih rekao da je to bilo negdje u omjeru sedam naprama tri runde ili možda šest naprama četiri.
Za razliku od Australke, Ivana je u ring ušla uz baladu što baš i nije uobičajeno sredstvo "nabrijavanja" za borbu. No, kako je još prije dva mjeseca odlučila cijelu pripredbu posvetiti Draženu Petroviću (s kojim dijeli datum rođenja) onda je na svoj i njegov rođendan u ring izašla uz klapu Kampanel i "Život leti kapetane", odu neprežaljenom košarkaškom virtuozu.
I ne samo to, Ivana je na putu od svlačionice do ringa na sebi imala Draženov dres iz Netsa s brojem tri a nakon pobjede se zahvalila obitelji Petrović, mami Biserki i bratu Aleksandru, što su prihvatili njenu ideju o memorijalu.
- Hvala gospođi Biserki i Aci što su prihvatili ovu ideju i potpuno me podržali. Bila mi je čast posvetiti ovu priredbu Draženu.
Nakon borbe, kada je primila pojas, i nakon što joj je rođendansku tortu uručila pjevačica Minea, Ivana se u ringu rasplakala:
- Ja inače ne plačem ali danas moram jer sam ovaj pojas, organizacije WBC, željela više nego išta. Kada sam se trebala boriti za taj pojas protiv Layle McCarter, a ta borba se nije dogodila, samo dva tjedna prije mog puta u SAD, preminula je moja velika prijateljica Danijela. A njene posljednje riječi posvećene meni bile su "uzmi taj pojas". Godinu dana sam mislila na to i napokon sam ga i osvojila.
Ispričala se i svojim navijačima što nije bila najbolja moguća no za to ima opravdan razlog jer se još na dan borbe bavila organizacijom priredbe dogovaravši tko gdje od uzvanika treba sjediti.
- Izvedba nije danas bila kakva je mogla biti ali sam dala sve od sebe. Ipak sam imala i malo treme jer sam skoro sama organizirala priredbu i na kraju i boksala. Hvala Bogu, pobijedila sam. Nakon 12 i pol godina imam taj zeleni pojas.
Nakon što su se iznizale na desetine čestitara (iz ringa je izašla tek 15 minuta nakon borbe), negdje u hodnicima zabočke dvorane, Ivana je kazala:
- Žao mi je što nisam uspjela protivnicu nokautirati jer sam ju par puta uzdrmala, no nju nitko u karijeri nije nokautirao. Zaista se borila muški.
Žestoka je bila i Ivana koja je imala i podršku domaće publike, onih 500-tinjak gledatelja. No, nije nasjela na suparničine pozive da uđe u otvoreni "fajt".
- Čula sam navijanje, koje je bilo najglasnije u posljednjoj rundi, no kako sam znala da vodim nisam htjela prihvatiti tuću jer to bi bilo glupo.
Tako je zborila djevojka iz Zlatara koja je 33. rođendan proslavila u ringu i koja je istinska junakinja svog kraja. Ratnica kao što je bila francuska heroina Ivana Orleanska. A hrvatski ženski boks već godinama ima Ivanu Zlatarsku. Istinsku spartanku koja je svoj 33. rođendan proslavila u ringu.