Važna prednost godišnjeg odmora poslije izvjesnog vremena provedenog u ovom poslu postane i što stižeš pročitati i ono što želiš, a ne samo ono što moraš, pa ožive primjerci koji godinama stoje na policama i strpljivo čekaju svoj red, mada se s vremenom pojave i oni koji, poput Mikija Rapaića svojedobno protiv Dinama, zabiju čim uđu u igru, u prvom dodiru s loptom. Pod ruku je tako došao “Bili libar” novinara i pisca Borisa Dežulovića, legalno nabavljen, kartično terećen u knjižari na glavnom zagrebačkom trgu, što ti već dođe kao gol u gostima.
I dok otvoriš, prolistaš i uzmeš da čitaš pa koliko stigneš do poluvremena ili dok čekaš tramvaj, a ona proleti pred očima kao najveće utakmice, da i ne znaš što se dogodilo. I poslije kojih se obavezno pitaš je li moglo i drukčije i je li se baš tako trebalo sve završiti. A moralo je baš tako, nikako drukčije. I bravo za ime, što je baš “Bili libar”, jer plijeni i samom bjelinom, od korica do svake stranice, a ne samo igrom koja se vrti oko povijesti kluba, slavnog koliko bidnog, a trebao se zvati Kende. Ali Hajduk je samo glavni lik zbirke koja seže od Malte do Kalifornije i otkriva zaboravljene detalje nogometne povijesti, idole i heroje kojima nije bilo suđeno da žive u vremenu dvadeset i četiri Lamborghinija u garaži Cristiana Ronalda, već da umru od tuberkuloze i završe u bezimenoj grobnici, a driblali su kako nitko više neće i odlučivali derbije iz čiste emocije.
“Libar” je pravo blago za ljubitelje trivija i kvizomane, specijaliste za arhivsku građu eurokupova koja krije i najgore moguće prevare u samim finalima iz vremena kad je bilo moguće da suci krenu na put s momčadi kojoj će suditi, ali i štovatelje stare garde engleskih igrača i trenera koji su se pod Montgomeryjem borili s nacistima po Africi i na tenkovima ulazili u Rim da bi poslije osvajali najveće nogometne trofeje. “Bili libar” vodi nas po pubovima u kojima se već sto godina slavi, tuguje i iščekuju ishodi utakmica i raznih ždrebova, jednom davno zaboravljenom tramvajskom linijom koja se potpuno neočekivano trgnula iz stoljetnog sna one noći kad je izvanzemaljac viđen na Poljudu, pa sve do znamenite tvrđave u Göteborgu, gdje su Danci ispisali jednu od najljepših senzacija u povijesti nogometa, a koja je prije više od sto godina raspuštena jer punih stoljeće i pol s nje, jadna im povijest, nije ispaljen nijedan metak! I legenda o vječnom derbiju je tu, mlađem nego što mnogi misle, da posvjedoči koliko smo u zabludi kad danas pričamo da je sve otišlo predaleko i da takve mržnje prije nije bilo.
Jer poznato je i kako su još u Kraljevini, za jednog od prvih prvenstava u zajedničkoj državi, iz Ljubljane nazvali u Zagreb raspitujući se što mogu očekivati na svom prvom gostovanju u Splitu i kako da se pripreme, na što su dobili odgovor: “Ponesite pištolje!” I dok nas podsjeća da se svaki istinski navijač bar jednom, ako ne i nekoliko puta “jednom”, zarekao da “njegova noga tamo više neće kročiti”, pa bismo se voljenom klubu ipak na kraju pokunjeno vraćali, Dežulović se vješto obračunava s filozofijom “mi bar imamo atmosferu”, daje odgovor i na teška pitanja poput onog je li starija Torcida ili gol Bože Brukete za naslov protiv Crvene zvezde, kao i ona još teža, tipa zašto Hajduk i kad je prvak i kad ispada od Gzire igra istu onu igru dugih nabijanja lopte. Ili, tko je i kada rekao da gol u nogometu ne daje igrač, nego igra? “Bili libar” skida s majstora s mora suvišnu aureolu svetosti, ne bježeći od činjenice da je klub u dugoj povijesti i varao i plaćao da ne ispadne iz lige, istovremeno radeći na tome i predanije od najljućih suparnika koji su mu to svakako željeli.
Na hrvatskom tržištu on ispada u bar dva kvalifikacijska sraza s protivnicima kalibra Croatije devedesetih. Prvi je “NK Briga me za Hajduk”, uz nastavak “pa neću ni čitati”. Drugi NK zove se “Ne čitam tog četnika”. Vi gubite. Na dobitku su oni koji nemaju taj problem. I da, nijedan Dinamov navijač, zna li prihvatiti šalu, neće ostati uvrijeđen, čak ni na mjestu gdje se uzgred spominje da je Slaven Zambata postao plavi nakon što je kao skupljač lopti na utakmici Hajduka dobio potres mozga od udarca u glavu. Istina je da Dinamo nema takvog autora, na radost tog nepostojećeg čovjeka i svakako kluba, ali ima rezultate, ha! Istina, naš nas najveći suparnik možda već godinama ne može pobijediti i desetljećima radi na tome da svaki ljubitelj nogometa u Hrvatskoj dobro zapamti imena tih ribara i najzabačenijih vukojebina do koje je doprla igra koju su prije 111 godina u Split donijeli studenti iz Praga. Ali bar nikad nije ni promijenio ime, ha! Niti je kleknuo pred fašistima, što su čak i Englezi napravili. Pa se poslije godinama pravili Englezi...
>> Sin predsjednika Milanovića veliki je talent: Ima 18 godina i 104 kg, prešao je u najtežu kategoriju!