Jedna od brojnih dopunskih selekcija u Hajduku, kraj 20. stoljeća. Na pomoćnom travnjaku u Poljudu omaleni mršavko iz Zadra igrao je poput motora. Ime Luke Modrića, tada 14-godišnjeg klinca u izbjeglištvu, bilo je debelo podcrtano u bilježnicama Hajdukovih skauta.
– Da ga nismo primijetili, ne bi ni došao na provjeru u Poljud. U više smo ga navrata gledali. U Zadru je bio Petar Bakotić, bio je i Vilson Džoni, Luku sam gledao i ja. I svi smo se složili da je dobar materijal. Glupo je sada govoriti da smo znali da će biti na ovoj razini, jedan od najboljih svjetskih veznih igrača, ali još mi je gluplje slušati priče kako ga Hajduk nije prepoznao – kaže nam Dražen Mužinić Frfa, legenda Hajdukova nogometa, skaut u omladinskoj školi bijelih.
No, Modrić se tog ljeta nije zadržao u Hajduku. Poljud ga je vratio kući, uz napomenu da će ga pratiti, da računaju na njega i da će doći za šest mjeseci.
– Popularnija je priča kako je Luki rečeno da je malen, premršav i da nema ništa od njega. To nije istina. Modrić je prepoznat, željeli smo ga. Tada je stigao u društvu Marija Grgurovića, njegova vršnjaka iz Zadra, i Lovre Vulina iz Pakoštana. I tih godina Hajduk je bio u financijskoj krizi, mogli smo dječacima dati samo pet stipendija, a klupska je odluka bila da stipendije mogu dobiti samo reprezentativci u mlađim kategorijama. A Grgurović je bio lijeva noga, suptilni vezist, koji je već igrao za mlađe selekcije. Odlučili smo se za njega, a Modrića smo planirali dovesti na zimu – sjeća se Mužinić.
>>Cijeli tekst pročitajte u srijedu u tiskanom izdanju Večernjeg lista
Ma nije istina!