Kako prikladan trenutak za Hajdukovo zamagljivanje istine o porazu u derbiju navodnim sudačkim pogurancem drugoj strani! Naravno, jer s druge strane je bio Dinamo, omiljena favorizirana fiksacija Hajdukovih igrača i dužnosnika, koji će uzroke brodoloma u derbijima već po tradiciji tražiti u sudačkim ustupcima plavima. Kolokvijalno, taj se uobičajen izričaj hajdukovaca nakon derbija naziva - kmečanje.
A jedine dvije istine o ovome derbiju su: goropadni, srčani, ratoborni i neumoljivi Dinamo, te slabašan, impresioniran, neuvjerljiv i kilav Hajduk; sve suprotno od onoga što su ove dvije momčadi prezentirale u ovotjednim europskim nastupima. Nikada čišća i zasluženija pobjeda Zagrepčana, što god vam Hajduk servirao o tome.
Nekoliko je heroja ovoga Dinamovoga trijumfa. Najprije, strijelac Ante Ćorić, desetka čiju je darovitost tako uporno i dosljedno gušio trenerski avanturist Ivajlo Petev, iako je u rukama imao virtuoza čiji samo jedan potez može ostaviti bez daha. Heroj je i Junior Fernandes, nekada neukrotivi, nepredvidivi, kapriciozni ‘divljak’ na travnjaku, a danas pakleni stroj čija će individualnost, silina i brzina razbiti svaku obrambenu formaciju.
Na kraju, heroj je i trener Mario Cvitanović, vojskovođa rijetko izražene emotivne komponente koji je nedavno u Dinamu zatekao Bugarinovo zgarište, krenuo od nule i u manje od mjesec dana uspio napraviti očigledne pomake u igri plavih.
Dinamo je, naročito u prvih 20 minuta, bio baš po ukusu pokojnoga Marijevoga trenerskoga mentora Zdravka Jurčića Miša: čvrst kao stijena i agresivan na rubu oštrice, sa stisnutom šakom i poderanim grlom trenera Cvitanović, uz neizbježno ‘ajmoooo!’. Tako je taj vrijedni, šutljivi, ali autoritativni stručnjak dočekao svoju prvu trenersku pobjedu nad bijelima. Ova mu je vjerojatno draža i od one iz ožujka 1999. godine kada je njegov razorni projektil ljevicom za 1:0 presudio Hajduku u Maksimiru.
Upravo zato je Hajduk na mojoj ljestvici, s pozicije drugog najdrazeg kluba pao na poziciju najomrazenijeg. Ja se vise ni ne sjecam kad su oni zadnji put izgubili utakmicu a da nisu okrivili suce za poraz! A ako imaju primjedbi na sudjenje i na jucerasnjoj utakmici, onda je to vec u sferi ozbiljnog psiholoskog poremecaja. Mozda bi ipak trebali uzeti barem jednogodisnju pauzu od nogometa i potraziti nekog vrlo dobrog psihijatra? U medjuvremenu, neka igraju picigin na Bacvicama jer nisu oni za ozbiljan nogomet.