Prije 37 godina, u vrijeme nogometnoga romantizma, kada je olimpijski nogometni turnir imao snagu i naboj Svjetskoga prvenstva, reprezentacija tadašnje SFRJ, zastupljena sa sedmoricom Hrvata, bila je otkriće turnira u tadašnjem Sovjetskom Savezu. Ivković, Cukrov, Hrstić, Krstičević, Gudelj i braća Vujović bili su dio lepršave jugoslavenske ekspedicije koja je na Igrama u Moskvi došla do polufinala, u kojemu je bila poražena od Čehoslovaka, a potom i za treće mjesto od favoriziranih domaćih Sovjeta.
Trideset osam godina poslije, učenici legendarnoga Gudelja, krenut će putem svoga učitelja, u osvajačku misiju po ruskim prostranstvima, pritisnuti megalomanijom domaće javnosti. Nogometnu reprezentaciju, vječito opterećenu hipotekom Ćirinih brončanih, ponovno ispraćamo na Svjetsko prvenstvo s letvicom podignutom barem do polufinala zaboravljajući pritom kako ona, nakon zadivljujuće Ćirine francuske epopeje 1998., nijednom nije prošla skupinu na SP-u, čak ni 2014. u Brazilu kada su njezini najplemenitiji izdanci Ćorluka, Rakitić, Modrić i Mandžukić bili četiri godine mlađi, orniji, potentniji, očuvaniji...
Kao što euforični Argentinci Messijevu genijalnost dovode u neravnopravan položaj s Diegom Maradonom stavljajući mu na teret što s gaučima nije bio svjetski prvak, ni grandioznost Luke Modrića nije kod nas izuzeta od odgovornosti za podbačaje vatrenih na velikim natjecanjima. S teretom te blasfemije, majstor Luka, duboko u 33. godini, odlazi na svoj posljednji veliki turnir, kao vojskovođa pred kojega se poput dogme postavlja teza o “Hrvatskoj kao nogometnoj velesili predodređenoj za svjetsku medalju”. I ne priznaje mu se ništa ispod polufinala. Do Moskve ili Sankt Peterburga ili – ništa!
U očekivanju smotre u Rusiji malo skromnosti i objektivnosti ne bi nam škodilo. Olakšali bismo i neiskusnome izborniku Daliću i perjanici Modriću. I možda bismo, uz dozu sreće koja je pratila Ćiru, mogli ugledati i Crveni trg.