Doček kojeg će srebrni dečki dugo pamtiti priredili su Petrinjci svojim mlađeseniorskim svjetskim doprvacima Pavelu Puklavcu (72 kg) i Karlu Kodriću (82 kg). A njih su u zagrebačkoj zračnoj luci s pjesmom dočekali članovi njihovih obitelji, klupski kolege, djevojke, prijatelji ali petrinjski tamburaški sastav "Hopa cupa".
A te večeri se u zagrebačkoj zračnoj luci "hopacupalo" preko dva sata. Tamburaši su krenuli svirati negdje oko 21.30 no kako je zrakoplov iz Bruxellesa kasnio aerodromska fešta je potrajala do iza 23.30. A čuti se mogao i često pjevani tekst naslovne pjesme iz Gotovčeve opere "Ero s onoga svijeta" a na stih "što na nebu sja visoko" dobili su odgovor "srebro".
Čini se da ljudi iz kraja koji je stradao i u Domovinskom ratu i u potresu, osim što znaju marljivo raditi, znaju i feštati.
- Mi smo kao kraj jako nastradali u ratu od kojeg se nismo oporavili kao i od nedavnog potresa jer puno je momaka, koji kod nas treniraju ostalo bez kuća i stanova. No, sport nam u tome pomaže i puni smo pozitivne energije - kazao nam je Vinko Kadečka, trener Hrvačkog kluba Petrinja, klupski trener dvojice srebrnih momaka, koji je nadodao sljedeće:
- Ja uvijek potičem zajedništvo i ovaj uspjeh je proizašao i iz našeg klupskog zajedništva. Kada su Pavel i Karlo, iz Siska, došli u naš klub ja sam rekao da je samo pitanje vremena kada će oni početi osvajati medalje i da će to onda biti naše zajedničke medalje. I zato ovi momci koji su ih dočekali uživaju u ovoj medalji kao da su ju oni osvojili.
I doista su uživali, uz tamburašku pjesmu i bezbroj zagrljaja s kojima su dočekali svoje trofejne klupske kolege. A jedan od njih je bio iznenađen dočekom.
- Znao sam da će doći dosta ljudi, ali da će nas dočekati i tamburaši, e to nisam očekivao. Čujem da će se feštati i u petak i u subotu što će reći da je pred nama dug i naporan vikend - kazao je Karlo Kodrić koji nam je pokušao objasniti razliku između onog osjećaja kada je ušao u finale Svjetskog prvenstva i dočeka u Zagrebu.
- Ovdje su emocije jače. Tamo ste vi sami na toj strunjači i sretni ste nakon velike muke. A ona je tolika da sam u minutu prošao od takve psihičke borbe da želim da odmah umrem na strunjači do osjećaja velike pobjede. No, ovo je neka druga emocija. Jer, kada svu svoju sreću moju podijeliti s obitelji, djevojkom, prijateljima, to je ipak nešto jače.
Zadržao se Karlo, s ocem, u podužem i vrlo emotivnom zagrljaju u kojem je bilo i suza.
- Nažalost, majke nema no znam da me gleda ovako sretnog. Ostali smo bez nje prije šest godina i ja od tada svaki svoj dan posvećujem njoj. Ona je i dalje moj veliki izvor motivacije i ja sam posljednja dva dana uoči nastupa intezivno mislio na nju i na Boga. No, puno je ljudi zaslužnih za ovaj uspjeh i kada bi ih sve nabrajao stao bih prekosutra. Dakako, djevojka Ines, tata Robert i brat Mateo su oni meni najbliži a posebno mi je drago da se moj mlađi brat vratio hrvanju i s njim spremamo velike stvari.
Za razliku od Karla, Pavel Puklavec je, kaže, očekivao urnebes već u Zagrebu.
- Ja jesam ovako nešto očekivao jer Petrinjci su ludi što se toga tiče. Znam kako slavimo ligaške pobjede i naslove prvaka Hrvatske a kako su ovo svjetske medalje znao sam da će to biti još bolje.
Priznat će Pavel da iz sve te muke - a hrvanje je teškoatletski, rudarski, sport - proizlazi i naglašeno uživanje u uspjehu.
- Ogromno je odricanje, vrijedi čekati tri, pet pa i deset godina no kada stigne medalja onda znate da je vrijedilo čekati.
Priupitali smo Pavela kako će sve uživati u izborenom statusu svjetskog doprvaka?
- Prvo ću se dobro naspavati da bih ima snage za proslavu u mojoj Mošćenici, u mojoj ulici. Bit će to rusvaj. Dakako, feštat ćemo u dozama dozvoljenog jer sezona još nije gotova, još imamo ligaških mečeva a želimo biti klupski prvaci.
Uz njih dvojicu bili su i treneri Ihar Piatrenka i Anton Đok koji nije zaboravio istaknuti i trećeg hrvača u maloj hrvačkoj ekspediciji na Svjetskom prvenstvu.
- Filip Smetko je bio korak do borbe za medalju a na koncu je završio osmi. I njegov je rezultat vrijedan, imao je sjajan pristup, karakteran je borac, no ovaoj put nije prošlo - zborio je Anton Đok kojemu se kod medaljaša svidjelo sljedeće:
- Obojica su išli po medalju. U Pontevedru su došli s velikim sampouzdanje, psihički posloženi, pa su ponijeli zastavu da ju imaju za proslavu medalje. Tu sam vidio da vjeruju u sebe.
Slično ih je doživio i bjeloruski stručnjak u hrvatskoj reprezentaciji Ihar Piatrenka:
- Dečki su u svakoj borbi ispunili sve što smo taktički planirali. Psihološki su bili stabilni i mirni u svim borbama osim u finalnoj u koju su, čini mi se, ušli odveć uzbuđeni. No, to je za razumjeti jer im je ovo bio prvi finale na velikoj svjetskoj sceni.
Piatrenka je u Hrvatskoj već četiri godine i kaže da je spreman ostati dok god ga ljudi iz Hrvatskog hrvačkog saveza budu trebali.
- Ovdje mi je lijepo. Četrdeset posto riječi mogao sam u startu razumjeti a u ove četiri godine niti jednom se nisam osjetio strancem. Jako se dobro osjećam gdje god krenuo, bilo da sam u trgovini, u gradu ili među susjedima. Donedavno je sa mnom bila i supruga koja je otišla u Minsk kako bi bila uz našu stariju kćer. Naime, za mjesec i pol dana trebao bih postati djed a kada to prođe supruga će se vratiti u Hrvatsku.
>> Sin predsjednika Milanovića veliki je talent: Ima 18 godina i 104 kg, prešao je u najtežu kategoriju!