"Prvi osjećaj uz ovu vijest o Hrvoju bila je preplavljenost zbunjenošću, ali drugi me je odmah uzdignuo. Poznavajući Hrvoja, njegovu volju i strast za životom, znam da će i ovo Hrvoje odraditi kao utakmicu i biti pobjednik i tako postati primjer mnogima kako se treba postaviti pred preprekom i zadatkom koji ima jednu riječ: pobjeda! A prijatelj Hrvoje znao je odigrati na pobjedu, pa i kad treba pobijediti samu sudbinu."
Tim se riječima Jakov Sedlar, poznati filmski redatelj i bivši vaterpolist, prisjetio vlastite reakcije na saznanje da je njegovu negdašnjem suigraču iz mladostaških dana dijagnosticirana Parkinsonova bolest.
A Hrvoje Kovačić se bolesti doista i suprotstavio na više načina pa tako i pisanjem. Odlučio je pisati dnevnik u kojem je opisivao svoje "razgovore" s vlastitom bolešću kojoj se obraćao s Mister Parkinson. Stoga mu i većina dnevničkih zapisa i počinje s "dobro jutro" ili "dobar dan, gospodine Parkinson".
A sve te zapise na koncu je odlučio staviti među korice pa je svijet ugledalo spisateljsko djelo zanimljiva naslova "U ringu s Parkinsonom". Ovo poticajno djelo za sve one koji se bore s Parkinsonom, ali i drugim bolestima, uredio je Mihovil-Bogoslav Matković, a vrlo zanimljiv proslov napisao je ugledni neurokirurg izv. prof. dr. sc. Darko Chudy. A u njemu se kaže da tekst Hrvoja Kovačića pomaže ii liječnicima jer im omogućava da uvide kako pacijent doživljava svoju borbu s bolešću.
U prigodi predstavljanja knjige govorili su pak primarijus Vladimira Vuletić, predstojnica Klinike za neurologiju KBC Rijeka, primarijus Neven Miculinić, ali i zlatni i srebrni olimpijac Dubravko Šimenc koji se Kovačića sjeća iz svojih vaterpolskih početaka odnosno vremena kada je Kova bio član momčadi Mladosti koja je sredinom 70-ih godina osvojila Superkup i za koju su igrali Bonačić, Poljak, Hebel, Franjković, Polić, Sedlar...
A Hrvoje je bio poznat kao dobar napadač, a pri kraju karijere i kao defenzivac koji je uspješno čuvao najbolje napadače tadašnje jugoslavenske lige.
– Kao junior davao sam puno golova, a kao iskusniji senior postao sam igrač sa defenzivnim zadacima. U to vrijeme trener je bio moj bivši suigrač Ozren Bonačić koji mi je rekao da ne zna što će sa mnom jer dolaze mladi igrači. Na to sam ga pitao nedostaje li mu neko igračko mjesto, a on je rekao da treba nekoga tko će čuvati najbolje suparničke napadače. Bio je skeptičan, rekao mi je da imam male ruke, a ja sam se s njim kladio da ću to dobro raditi. I jesam, tadašnji napadački asovi poput Rudića, Bebića, Matutinovića ili Belamarića teško su mi mogli dati gol.
Ta upornost izgrađena za igračkih dana zacijelo mu pomaže i u borbi s "gospodinom" Parkinsonom.
– Jako mi pomaže jer kao sportaš naučite pobjeđivati, ali i gubiti. I tada si nakon poraza kažete: "Nema veze, danas sam izgubio, a sutra ću pobijediti." Sport me naučio da ne reagiram na prvu čak i kada sam saznao da imam neizlječivu regresivnu bolest. A ja sam svojoj bolesti dao ljudsku osobnost i nazvao je "Mister Parkinson", kako bih imao osjećaj da i ja nju mogu lupiti. I koliko god se moja desna ruka trese, ja sam, zapravo, miran.
Kao što je razbijao suparničke napade, tako se postavio i protiv ove bolesti protiv koje se borio i pisanjem, izvukavši pri tome najpismenijeg sebe pa tako u jednom od dnevničkih zapisa stoji i ovo:
– Pišem jer se tako liječim i bolje osjećam. Pišem da jednog dana, kada prema prognozama budem živio kao biljka, moji unuci čitajući upoznaju bar djelomično tko je bio njihov predak. Pišem da ljude s istovjetnom dijagnozom ohrabrim, da promijene pogled na život i Parkinsonovu bolest. Da im kažem da se ne predaju, da ima nade.
Osim toga, protiv Parkisonove bolesti Hrvoje se bori i pomažući drugima. Vrlo je aktivan član zagrebačke podružnice Udruge "Parkinson i mi".
– Naša udruga je naša luka spasa. Pomažući drugima pomažem i sebi jer se tako izvlačim iz svoje sobe. Vjerujte mi, socijalizacija je nerijetko učinkovita poput medikamenata.
A učikovit je i njegov pristup koji oslikava sadržaj zapisa od 2. siječnja 2023.
– Koliko god čovjek bio borben i uporan, na kraju se miriš s neminovnim. Samo da se razumijemo, Mr. Parsinson, kad velim da se mirim ne mislim da se predajem. U sportu sam naučio da se nikad ne predajem. Borim se uvijek do posljednjeg daha. Kada, ili, da se ispravim, ako dođe vrijeme tvog trijumfa i zadnji dah izađe iz mene pokazujući da sam izgubio, znaj da ni tada zapravo nikada neću biti poražen.
Za kraj ove priče o jednom neumornom borcu spomenimo i slavne sportaše koji su za protivnika imali "gospodina Parkinsona". Najpoznatiji od njih je boksač Muhammad Ali, no tu su i veliki badmintonski as Jansher Khan, slavni atletičar (prvi trkač koji je milju istrčao ispod četiri minute) Roger Bannister, NBA trener Jerry Sloan, boksački trener Freddy Roach. Njemu je Parkinsonova bolest dijagnosticirana kada je imao samo 27 godina, no to ga nije spriječilo da napravi veliku trenersku karijeru radeći sa Mikeom Tysonom, Oscarom de la Hoyom, Mannyjem Pacquiaom...