VELIKI USPJEH

Hrvat koji je napravio čudo: Bilo je to za naježiti se

Foto: Goran Stanzl/Pixsell
Marinko Mavrović
Foto: Goran Stanzl/Pixsell
Marinko Mavrović
Foto: Goran Stanzl/Pixsell
Marinko Mavrović
Foto: Goran Stanzl/Pixsell
Marinko Mavrović
Foto: Goran Stanzl/Pixsell
Marinko Mavrović
Foto: Goran Stanzl/Pixsell
Marinko Mavrović
Foto: Goran Stanzl/Pixsell
Marinko Mavrović
Foto: Goran Stanzl/Pixsell
Marinko Mavrović
Foto: Goran Stanzl/Pixsell
Marinko Mavrović
26.09.2019.
u 19:27
Izbornik hrvatske futsalske reprezentacije do 19 godina Marinko Mavrović postao je viceprvak Europe. Njegova momčad tako je postala jedina hrvatska reprezentacija pod okriljem Uefe koja je izborila finale nekog natjecanja.
Pogledaj originalni članak

Marinko Mavrović ikona je hrvatskog dvoranskog nogometa, odnosno futsala. Svi koji su taj sport pratili zadnjih dvadesetak godina znaju za Marinka i njegova brata Zdravka. Hakleri koji su s različitim malonogometnim momčadima osvojili sve što se na klupskoj razini moglo osvojiti. Sjećam se njih dvojice još dok sam malo s njima haklao u doba čuvenog Promet Orkana. Ali to je bilo još u prošlom stoljeću. Ovih dana Marinko ima poseban razlog za zadovoljstvo. Izbornik hrvatske futsalske reprezentacije do 19 godina postao je viceprvak Europe. Njegova momčad tako je postala jedina hrvatska reprezentacija pod okriljem Uefe koja je izborila finale nekog natjecanja. Poraz od Španjolske u finalu Eura nije nikome posebno teško pao. Razgovor smo počeli u Vrbanima. U “Grošu” Marinko ima svoj ritual pijuckanja prve jutarnje kave. U pravilu mu je posluži brat Zdravko. Ova je bila posebna, s mislima na doseg u koji bi mogla stati cijela životna priča te dvojice sjajnih momaka.

– Nakon malog vremenskog odmaka, polako shvaćamo kakav smo doseg ostvarili. Nismo toga bili svjesni tijekom samog turnira. Drago mi je zbog dečki, od kojih su neki, poput Jurline, imali doček. Na Murteru se, primjerice, gledala utakmica na trgu. Vukelić je imao doček u Zaprešiću... Dečki guštaju, sretan sam zbog njih, zaslužili su. Znamo da smo mali sport. Na tu buku koja se ovih dana događala oko nas jednostavno nismo navikli. Iskreno, ni ja to previše ne volim. Ali moramo obaviti te medijske obveze – kaže Marinko Mavrović.

Ne opterećuje se mišljenjima da se u utakmici sa Španjolskom možda moglo nešto drukčije napraviti.

– Dan prije finala dečki nisu mogli stajati na nogama. Izvukli smo maksimum, ali onaj tko se bavio sportom zna kakav je osjećaj kada je suparnička momčad jača, pripremljenija, brža...Teško je nositi se sa sustavima poput španjolskog. Ova njihova selekcija je 4-5 godina na okupu kroz mlađe selekcije. Mjesečno se okupljaju na desetak dana, imaju stotine utakmica, to je mašinerija... Bilo je nerealno očekivati da protiv Ukrajine i Portugala tako dobro igramo, a kamoli u utakmici sa Španjolskom. Kao da me pitate može li Dinamo igrati protiv Cityja.

Zgodan je podatak da je portugalska reprezentacija bolja u međusobnim omjerima sa Španjolskom...

– Oni su imali veliki respekt prema Portugalu, pa cijela španjolska reprezentacija skočila je od ushićenja kada smo mi pobijedili Portugalce. Naravno da im je bilo lakše igrati s nama.

Jesu li i dobri odnosi među igračima pomogli na putu prema povijesnom uspjehu?

– Zajedno smo godinu i pol. Naravno da smo vodili računa o tom segmentu. Stvorili smo pravu klapu. Vladalo je veliko zajedništvo i nacionalni naboj. I nije bilo važno koliko je tko igrao. Pokazali smo karakter, čak i nakon poraza. Cijeli život sam u tom sportu, ali takvu klapu nisam vidio – ističe Marinko.

Kao pomoćnik seniorske reprezentacije, Marinko je bio četvrti u Europi 2012. Ukupno mu je to bilo peto europsko prvenstvo, prvo kao samostalnom treneru u reprezentaciji.

– Naravno da mi godi taj uspjeh. On je kruna moje karijere, nema dileme. Iako, bio sam viceprvak Europe s Uspinjačom, s Promet Orkanom i Nacionalom osvajao sam prvenstva, kupove, superkupove...

Kako je taj uspjeh odjeknuo na međunarodnoj razini?

– Nitko nas nije vidio tako daleko. Pohvale su stizale sa svih strana. Od Sergeja Skoroviča, izbornika seniorske reprezentacije Rusije, od Josea Venancija, bivšeg španjolskog izbornika... Tamo je bio i Jose Pulpis Mendes, moj bivši trener u Promet-Orkanu, koji je trenutačno izbornik Tajlanda. On je bio posebno sretan zbog našeg uspjeha.

Je li ovo možda prekretnica u Mavrovićevoj trenerskoj karijeri? Možda dođe nekakva unosna financijska ponuda iz inozemstva...

– Ne opterećujem se time. Naravno da bih pokušao iskoristiti priliku kada bi se ukazala. Sve nacije koje ulažu u futsal najčešće uzimaju španjolske, brazilske ili portugalske trenere...

Hoće li ovaj uspjeh utjecati na potražnju naših mladih igrača?

– Bez sumnje. Svi znaju za naše dečke jer je na turniru bilo puno klubova, agencija, menadžera...

Koje su to danas obećane zemlje da se zaradi novac u futsalu?

– Jose Pulpis je u Tajlandu, bio je izbornik Uzbekistana, brazilski izbornik Cacau radio je u Kuvajtu... Također, Azerbajdžan, Kazahstan i Iran puno ulažu. Ne radi se o razvojnim programima, jer smo mi, primjerice, Kazahstan pobijedili sa 6:0. Oni su u prednosti što jednostavno dovedu pet-šest brazilskih igrača i svjetskog trenera, daju im državljanstvo i vrlo brzo postanu velesila u tom sportu. Španjolska i ruska liga najjače su financijski, ali ondje su u toj priči jaki sponzori. Rusi imaju dva milijuna registriranih igrača, a u reprezentaciji imaju po pet-šest Brazilaca. Lako je tako... Naši se igrači razvijaju i pokazali smo da smo konkurentni.

Uvijek se postavlja pitanje u kojem smjeru mi idemo?

– Možda bi trebalo pronaći model kako bi se tom sportu kod nas pomoglo. Možda je problem u kategorizaciji sportova prema kojoj se dijeli novac. Futsal je uvijek negdje pri dnu, čini mi se... Split ima Tommy, Novo vrijeme Apfel, sve su to privatne inicijative. Može se dići futsal, ali mora postojati strategija razvoja. Pokrenulo se dosta toga. Otkako je došao izbornik seniorske reprezentacije, pokrenuli su se kampovi i to je dobra stvar. Pomiču se stvari i u omladinskom ustroju.

U svakom slučaju, uvjeti su sada bolji nego u vaše doba.

– Naravno, neusporedivo. Mi smo praktički bili amateri, tri treninga tjedno, dva-tri okupljanja reprezentacije godišnje... Prvenstva dulje traju, praktički cijelu godinu. To je sada druga priča, puno zahtjevnija.

No, lijepo se prisjetiti nekih bivših vremena.

– Cijeli život igrali smo u Promet-Orkanu Mirka Đinkića. Takvi ljudi nedostaju futsalu. Mnogi klubovi u kojima sam igrao više i ne postoje. S Uspinjačom smo bili viceprvaci Europe. Pobijedili smo moskovsku Dinu za koju je igrao Konstantin Jerjomenko, tada najbolji igrač svijeta. Svladali smo talijanskog prvaka s 3:2, a u finalu izgubili od španjolskog prvaka. Bilo je jako puno lijepih trenutaka.

Većina njegovih štićenika možda nikada neće osjetiti slast pobjede nad Španjolskom. To je Mavrovićima uspjelo 1994.

– Pobijedili smo ih s 3:1. Bila je to sjajna generacija: Palić, Pavlic, Adamić, Martić, Katovčić, Popovski, Sudi...

Je li se tada futsal igralo bolje nego danas?

– Bilo je puno više onih koji su mogli proći jedan na jednoga. Svi mi volimo hvaliti svoje generacije. Danas je futsal otišao dalje fizički i taktički. Vjerojatno većina igrača iz tog doba ne bi danas mogla igrati. Jer, tko danas ne poznaje linije obrane, ne može igrati.

Dobro, razriješimo sada dvojbu, tko je bolji igrač, Marinko ili Zdravko?

– To je jednostavno, brat je bolji... Ja sam s 25 godina znao da ću biti trener. Njega taktika previše nije zanimala – kaže smijući se Marinko.

Daje li vam taktičke savjete?

– Ma nema on pojma o tome – šali se Marinko.

– Raspravljamo stalno, cijeli život smo u tome. Velika mi je podrška i prihvaćam njegove savjete. Kada smo već kod struke, zahvalio bih se svojim pomoćnicima Marinu Smoji i Hansu Matiću, treneru vratara...

Ispričao je Marinko i zgodnu anegdotu s nedavnog EP-a.

– Radili smo analizu za utakmicu s Portugalom. Projektor je već bio spreman i kada sam htio započeti analizu, Smoje je pustio navijačke pjesme, Bana, Prljavo kazalište... Dao mi je signal i prihvatio sam igru. Pola sata smo pjevali. Hrstić plače jer je imao žute kartone zbog kojih nije mogao igrati. Suigrači su ga tješili. Čudesno. Za naježiti se. Prije i poslije svake utakmice grmjelo je u autobusu. Sve smo navijačke pjesme ispjevali. Više smo pjevali nego što smo igrali. Ali pjevali smo i na terenu.

Fešta će još dugo potrajati. Prijatelje s Jaruna i Vrbana tek treba počastiti.

– Poruke i čestitke stalno stižu. Ispričavam se svima kojima nisam uspio odgovoriti ovih dana... – zaključio je Marinko.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 2

Avatar nisamsavrsen
nisamsavrsen
19:56 26.09.2019.

Još jednom čestitke gospodine Mavroviću, Vama i dečkima. Sjajan je to uspjeh.

ĆI
ćiro
22:09 26.09.2019.

Svaka cast!