Hit trener Azijskoga nogometnog prvenstva, 57-godišnji Đurđevčanin Petar Šegrt, javio se iz Dohe za Večernji list dan nakon najvećega uspjeha u povijesti reprezentacije Tadžikistana, 106. selekcije u Fifinu poretku: plasmana u četvrtfinale prestižnoga turnira pobjedom nad Emiraćanima na jedanaesterce.
Javio mi se predsjednik
– Ovo je nevjerojatno što se događa, da idemo s ovim dečkima dalje! – kazao nam je Šegrt nakon jutarnjega sastanka s igračima, i nastavio:
– Moram priznati da sam nakon utakmice s UA Emiratima bio jako prazan, jer zaista smo sve dali od sebe, bilo je jako iscrpljujuće za sve nas. Nakon utakmice primio nas je predsjednik Nogometnog saveza, on je sin predsjednika države (Emomali Rahmon, nap. a.), a dopredsjednik Saveza zapravo je glavni operativac. On je broj 3 u državi, zove se Mirzo Khurshed. Bili su tu i drugi dužnosnici saveza, sponzori... malo smo slavili s njima. Oni su došli čarter-letom iz Dušanbea u Dohu.
Je li vam se osobno javio predsjednik Republike?
– Da, javio mi se preko svoga tajnika i rekao mi je neke stvari, što mi je bilo jako drago.
Što vam je predsjednik kazao?
– Hvala vam na tom pitanju, ali vi znate da ja neću o tome govoriti.
Hoće li predsjednik doći na vašu utakmicu u petak?
– Nemam blage veze. Predsjednik je jako zatvoren čovjek, a moje iskustvo s njim jako je pozitivno. Primio nas je ovdje u Dohi, gdje je bio u državnom posjetu, uoči utakmice s Libanonom. Tada sam ga prvi put osobno sreo. Morali smo se toga dana ustati u 7 sati, pa nas je primio u 8.30 prije polaska za Dušanbe, i održao je govor igračima.
Osjećate li se kao nacionalni heroj Tadžikistana? Ovo je ipak uspjeh u koji je malo tko vjerovao.
– Moji igrači su nacionalni heroji, oni su najzaslužniji za ovaj uspjeh, a ja sam kao trener samo radio svoj posao. Sada mi je nekako lakše, kada smo došli među osam najboljih, ali sam istodobno okrenut sljedećoj utakmici. Trener sam, to hoću i ostati, a heroji su ipak neki drugi ljudi.
Koliko ste poruka dobili nakon pobjede nad Emiratima?
– Stotine ih dobivam svakoga dana! Evo, poslije utakmice s Emiraćanima u jednom telefonu našao sam šesto poruka, a na drugome 170! To je nevjerojatno! Znam da nas u domovini sada svi čekaju da se vratimo, ali mi se moramo fokusirati na sljedećega suparnika.
Je li vam se javio netko iz Hrvatske?
– Je, kako ne! Iz moga Đurđevca su mi se javili prijatelji, obitelj... Ne bih nikoga imenovao. Ako jednoga spomenem, morao bih ih sto nabrojiti.
Je li vam se javio netko iz HNS-a?
– Ne znam imaju li oni uopće moj broj. Jutros sam razgovarao s Brankom Ivankovićem, dan prije s Igorom Štimcem, pa mi se javio Vahid Halilhodžić, moj prijatelj Jogi Löw svaki dan je sa mnom u kontaktu, razgovaramo puno, Oliver Bierhoff se javio, pa Filip i Toni Tapalović...
Kakva su bila vaša očekivanja uoči Azijskog prvenstva, jeste li uopće mogli i pomisliti da ćete doći do četvrtfinala?
– Navijači i predsjedništvo uvijek imaju velika očekivanja, dok sam ja razmišljao samo da prođemo skupinu. Pa ovo je prvi put da Tadžikistan igra na ovome natjecanju! Ja sam igračima rekao da možemo više od skupine, ali ajmo mi prvo to proći... Naša je priča slična hrvatskoj; ni Hrvatska nije nekoliko puta zaredom prošla skupinu na velikom natjecanju, a kada je prošla, onda je došla jako daleko. Tako i mi razmišljamo, samo što se mi ne možemo mjeriti s kvalitetom Hrvatske. Ali, sada ću vam još nešto reći: trojica igrača koji su nas ovdje doveli nisu igrali protiv Emiraćana! Našemu najboljemu napadaču, zamjeniku kapetana Dzhalilovu u rujnu je dijagnosticiran rak, on se bori za život, a ovdje je uz nas, isposlovao sam preko Saveza da bude tu. Našemu najboljemu vezistu pukli su križni ligamenti, a standardni stoper dobio je crveni karton protiv Katara i kažnjen je s tri utakmice. Bez tog Dzhalilova mi ovdje ne bismo bili, vjerujte mi!
Želimo do finala!
Pred igračima ste u autobusu nakon pobjede nad Emiratima kazali: "Znate zašto uvijek u slavlju viknem Tadžikistan sedam puta? Zato što nas ovdje na turniru čeka sedam utakmica!" To bi značilo da idete do finala?
– Ja ovako kažem: svatko treba imati svoj san. Ako igrači nemaju taj san, ne možemo ići dalje. Za sada imamo pet utakmica iza sebe, što je nevjerojatno za te igrače! Mene čini sretnim da nam se divi cijela Azija, jer smo mi na ovo Prvenstvo došli kao potpuni autsajderi. Arapi su nas nazvali "crni konj" (dark horse) i nitko ne zna do kuda mi možemo doći okruženi bijelim konjima.
Petre, imate li kakvu zanimljivu ponudu nakon ovoga uspjeha?
– Ugovor s Tadžikistanom imam do 10. veljače, i moj prvi razgovor nakon tog datuma bit će s – Tadžikistanom. A što će biti nakon toga, o tome sada ne bih.
Na kraju, koliko vam je naočala ostalo? Govorili ste da su vam ih igrači zgnječili slaveći pobjede na terenu.
– Tri puta su mi moji igrači razbili naočale u slavlju! Sada ih odmah skidam kada vidim da skaču na mene. Zamislite, katarska federacija već mi je za vrijeme ovoga turnira dva puta sredila da dobijem nove naočale. Bez katarskog saveza ništa ne bih vidio na terenu! – nasmijao se na kraju Petar Šegrt.
Čestitke i bravo