Bio je prvi hrvatski jedriličar koji je osvojio dvije olimpijske medalje (dva srebra iz Rija 2016. i Tokija 2021.), a sada je 35-godišnji Splićanin Tonči Stipanović prvi put u karijeri u istoj godini osvojio čak tri medalje. Na onu olimpijsku iz Japana u njegovoj klasi laser nadovezalo se svjetsko srebro u klasi zvijezda (s Tudorom Bilićem) u Njemačkoj, a sada i svjetska bronca u laseru ostvarena na upravo završenom prvenstvu u Barceloni.
Za jaki vjetar – dvije kile više
Uvjeti za jedrenje na moru ispred katalonske metropole nisu bili idealni pa se posljednjeg šestog dana uopće i nije izlazilo na more. Konačnim je postao poredak nakon prethodnog dana, a u njemu je srećom Tonči bio na sjajnom trećem mjestu. Pa smo zato našeg odličnika na početku telefonskog razgovora (obavljenog u vremenu dok su on i njegov trener Jozo Jakelić u barcelonskoj zračnoj luci čekali na let u domovinu) pitali je li možda priželjkivao takav rasplet dok je posljednjeg dana s obale gledao kako valjaju veliki valovi...
– Ma ne, ja sam želio da se što više jedri kako bi se dobila što realnija slika. Ali bili su zbilja teški uvjeti, a i Regatni se odbor možda nije najbolje snašao. Zbog ogromnih valova teško je uopće bilo sigurno izaći iz luke, a da ne dođe do neke ozljede. A kad je vjetar pao, krenula je jaka kiša i tako je Regatni odbor odlučio okončati natjecanje. Tako da mogu reći da se dogodilo nešto što nisam priželjkivao, ali isto tako je točno i da nisam imao ništa protiv – kaže iskreno Tonči, jedan od samo trojice jedriličara s dvije olimpijske medalje u laseru.
Da se barem takvo što, kao u Barceloni, dogodilo na Olimpijskim igrama u Tokiju, tj. u Enoshimi. Tamo ste do zadnjeg dana bili u vodstvu, a onda ste umjesto zlata osvojili srebro?
– Da, tako je bilo, ali ne smijem puno žaliti, takve stvari se događaju, to je dio ovog sporta. U cjelini mogu biti zadovoljan, ovo je najbolja godina u mojoj karijeri. Jer nikada prije nisam uspio osvojiti dvije medalje iste godine, a sada sam osvojio čak tri, tako da sam jako sretan i zadovoljan – napominje Stipanović, inače član Mornara, kojemu je odličje iz Barcelone 11. medalja s velikih natjecanja. Tu u obzir uzimamo samo olimpijske (dva srebra), svjetske (dva srebra i dvije bronce) i europske (četiri zlata i bronca).
Nego, što kažete za novog svjetskog prvaka Novozelanđanina Thomasa Saundersa?
– On je već godinama među najboljih 10 u ovoj klasi, jako je dobar jedriličar, iskusan, dobro pripremljen. Zbog ovog prvenstva još od 1. lipnja je u Europi, nije ga bilo na Olimpijskim igrama, tako da mogu reći da je zasluženo osvojio prvo mjesto.
Sportaši često svoja postignuća posvećuju nekim dragim osobama, kome ćete vi posvetiti ovu svjetsku broncu iz Barcelone?
– Nisam razmišljao o tome, barem ne na taj način, ali sama medalja će vjerojatno najzanimljivija biti mojoj dvogodišnjoj kćeri Sari. Eto, neka olimpijsko srebro ide četverogodišnjem sinu Tinu, a ova svjetska bronca Sari i svi zadovoljni.
Kako se priprema jedan jedriličar? Koliko se trenira na moru, koliko na kopnu, kakav je omjer između “suhih” i “mokrih” treninga u postocima?
– Pa, trenira se otprilike podjednako i na kopnu i na moru, šest puta tjedno. Ujutro je obično kondicijski trening, u teretani ili na biciklu, a poslije podne provedem tri sata na moru i tako gotovo svaki dan. No to nije sve, treba i provjeravati opremu. Ako supruga odveze djecu u vrtić ili k baki, onda znam biti u klubu angažiran i od osam do 16 ili 17 sati.
A morate paziti i na prehranu?
– To svakako. Kao i svi sportaši, ali mi jedriličari i na jedan poseban način. Moramo u tome biti iznimno prilagodljivi jer za jak vjetar treba naglo dobiti dvije kile. I obrnuto, kad je bonaca, treba skinuti dva kilograma.
Nije se nadao medalji
Uspješan ste i trofejima ovjenčan sportaš, koji je vaš recept? Što biste savjetovali klincima koji tek počinju jedriti ili razmišljaju o tome?
– Prije svega sam uporan. Od svoje osme godine, kad sam počeo jedriti, a to je sad već više od 26 godina, nisam stao. Nisam radio nikakve velike stanke, stalno sam trenirao i tako dođu rezultati. Iskreno rečeno, nisam se previše nadao ovoj medalji u Barceloni jer sam nakon Olimpijskih igara napravio nešto veću pauzu, od lasera čak dva mjeseca, od jedrenja nešto manju, ali, eto, i to je rezultat upornog minulog rada i to ne samo mene, nego i trenera Jakelića i svih ostalih u ekipi.
A kako ste se vi uopće našli u jedrenju?
– Moj otac je jedrio, ali nikad preozbiljno. No, kad sam ja imao osam godina, kupio je neku jedrilicu, ja sam se ukrcao i, slikovito rečeno, više nikad nisam sišao – zaključio je Tonči koji je s ovogodišnjim svojim učinkom jedan od najozbiljnijih kandidata za hrvatskog sportaša godine.
A i njegovu treneru Jozi Jakeliću bila je ovo plodna godina. Kao i cijela karijera, s Tončijem je upravo osvojio jubilarnu 20. medalju (računamo mu i medalje Mate Arapova, Filipa Jurišića i Grka Pavlosa Kontidesa).