Javio se iz daleke Kine telefonski Marin Ranteš (23). Pozdravio je veselo i sa smijehom u glasu. Nije još ni sam svjestan da je najbolji BMX vozač na svijetu.
– Joj, to mi je oduvijek bila želja, radio sam za to. Evo, gledam u pehar i nije mi još došlo u glavu da sam najbolji – priča mladi Varaždinac koji je izborio ukupnu pobjedu u natjecanju Fise World Series. Tijekom godine najbolji BMX vozači pokazivali su se na postajama u Hiroshimi, Montpellieru, Edmontonu i na posljednjoj u kineskom gradu Chengduu. Ranteš je u ukupnom poretku osvojio 26.700 bodova, 200 više od drugoplasiranog Amerikanca Daniela Dhersa, BMX legende i vozača s kojim Marin trenira u SAD-u.
Počeo tek s 13 godina
– Super je trenirati s njim. Ustajemo oko 8 sati, doručkujemo, a od 11 do 14 sati vozimo. Poslije idemo na ručak, pa popodne u teretanu i onda, ako imam snage, još vozim nekoliko sati. Samo gledati Daniela kako vozi je velika pomoć. Da sam ostao u Varaždinu, u kojem nemam gdje trenirati, rezultati ne bi bili takvi kakvi su sada – kaže Marin koji je dobro napravio kada je nogomet i lopte još u srednjoj školi zamijenio biciklom.
– BMX-om sam se počeo baviti s 13 godina kada su me prijatelji nagovarali da idem s njima na rampu, a ja nisam znao o kakvoj rampi govore. Mislio sam da je to rampa za spuštanje, za parking, i nije mi bilo jasno kako idu voziti na tu rampu, ali nakon dva tjedna uspjeli su me nagovoriti. Došao sam s njima u Varaždin u skatepark i kada sam vidio rampu osjetio sam nešto. Odmah sam nagovorio mamu da mi kupi BMX. Bila je to u početku zezancija, druženje, ali preraslo je u nešto više.
A onda su ga svi čudno gledali kada je pričao o svojim snovima u kojima je postojao sam BMX. Entuzijastično je tada nogomet i loptu zamijenio biciklom.
– Kada sam krenuo u srednju školu rekao sam mami da ne želim više igrati nogomet koji sam dotad igrao, već da želim voziti. Njoj je to sve bilo čudno dok sam joj pričao o svojim snovima i tome da vozim za Red Bull. Mislila je da pričam bajke, ali bila mi je podrška. Gotovo pet godina išli smo u Zagreb svaki vikend jer je ondje bila dvorana gdje je bio skatepark i ona je sa mnom spavala na podu, na spužvama i madracima samo da bih ja mogao voziti.
E, a sada ga svi gledaju drukčije. Sada više nisu bajke ono što je prije deset godina govorio...
– S mamom sam se čuo nakon pobjede 30-ak puta. Još ne vjeruje. Čujemo se, a ona pita: Ma je l’ jesi prvi? Jesi? Nisi?... I tako stalno. Ni ja još nisam toga svjestan, ali kada dođem doma valjda će mi doći u glavu.
Malo je takvih entuzijasta koji kao Marin krenu u neku svoju životnu priču jer osjećaju da moraju i mogu. Tako je on u moru bogatih Amerikanaca pokazao da Hrvatska ima kvalitetu.
– Amerikanci, Rusi, Australci... svaka zemlja ima minimalno jednog dobrog vozača. Bilo je moguće da svatko od nas bude pobjednik, ali osjećao sam se super u finalu, trenirao sam za to, vozio satima, išao u teretanu, bio sam u top-formi i to se sve isplatilo. Ova moja pobjeda znači puno i za mene, ali i za ostale klince u Hrvatskoj koji voze. Dobro je da vide da se ni iz čega može napraviti nešto.
No, nije mu bilo lako pred sam kraj. Naime, na treningu je pao s bicikla tako da su, barem u glavi, njegovi snovi bili upitni.
– U karijeri nisam imao većih ozljeda. Dva tjedna prije Svjetskog kupa pao sam s bicikla. Radio sam trik u zraku, otkazale su mi noge i pao sam. Boljela me prepona kada sam htio ustati pa sam onda osjetio bol i u donjem dijelu leđa i trbuha. Ležao sam dva dana u krevetu. Daniel i još jedan dečko koji je s nama u kući su me nosili na WC. Mislio sam da je sve palo u vodu i nisam razmišljao o tome da ću slaviti. No kako se Kina približavala, osjećao sam se sve bolje.
Olimpijske igre san
Pokazao je to i u skateparku.
– Nije bilo pritiska, jedino želja da vozim što bolje. Kada sam ušao u finale, znao sam da mogu biti prvi ili drugi, nisam imao što izgubiti. Najveća sam motivacija sam sebi, bio prvi ili zadnji.
S peharom ili ne, Marin je jedan od sretnika koji žive od nečega što im je strast, a ne posao. Bicikl koji vozi nije jeftin. Stoji više od deset tisuća kuna. No, kada si talentiran i imaš podršku, novac je samo novac, a sve je ostvarivo.
– To mi je oduvijek bio san, uživati, putovati, vidjeti nova mjesta, upoznati nove ljude.
No, njegova bitka u Kini nije gotova. Svjetsko prvenstvo također se održava u Kini, i to već sljedeći tjedan, a ni Olimpijske igre u Tokiju 2020. nisu nedostižne.
– Bilo bi lijepo osvojiti i SP jer još nitko nije uspio i jedno i drugo. Bio sam nervozan nakon što je finale završen, ali sada bih već mogao voziti na tom prvenstvu. Od ovog vikenda počeli su se skupljati i bodovi za Olimpijske igre. Vrlo je realno da ću i do njih doći nastavim li tako. To mi je ipak najveći cilj – zaključio je.
bravo!