Dragan Skočić peti je hrvatski trener na klupi iranske nogometne reprezentacije. Prije njega bili su to Stanko Poklepović (1994.-1996.), Tomislav Ivić (1997.-1998.), Miroslav Blažević (2001.-2002.) i Branko Ivanković (2003.-2006.). Nakon Ivankovića, kojemu je to pošlo za rukom 2006. godine, Skočić je drugi naš trener koji će iransku vrstu voditi na Svjetskom prvenstvu.
Jeste li sabrali dojmove nakon povijesnog uspjeha?
- Ja sam tip koji to brzo apsolvira. Napravili smo veliki rezultat, možda još nisam ni svjestan svega. Iran se nikada u povijesti brže nije kvalificirao na Svjetsko prvenstvo. Sretniji sam jer smo do tog uspjeha došli iz izgubljene pozicije. Izvukli smo nešto što je u prijašnjim kvalifikacijama izgledalo izgubljenim. Ponosan sam na igrače i stožer - javio nam se Skočić na putu za trening.
Što ste to revolucionarno primijenili?
- Nema tu ničeg revolucionarnog. S jedne strane sam sazrio za ovakvu razinu i ulagao u sebe. Mislim da je ključ u činjenici što poznajem ovdašnji mentalitet igrača i kulturu. Znam kako treba s njima.
Vi ste u Iranu sedam godina?
- Nekih sedam-osam, imao sam i neke stanke, bio sam i u Al Nasru, u Saudijskoj Arabiji, odnosno Kuvajtu.
Sada nas još više cijene u tom dijelu svijeta?
- U Iranu su hrvatski treneri cijenjeni jer smo najveće uspjehe baš mi radili. Naši treneri čak su i prokrčili neke koridore između Hrvatske i Irana u političkom smislu. Tu je nogomet jako važan.
Fešta je bila velika?
- Očekivano je bila velika. Stadion bi bio pun da nije bilo korone. Bilo je veliko slavlje i na ulicama...
Kako ste vi proslavili?
- Mi smo slavili na stadionu. Sada smo u kampu i očekuje nas utakmica s Emiratima. Malo se pribojavam tog slavlja, zbog korone. Nismo mogli slaviti s maskama, dali smo si oduška. E, sada, hoćemo li to platiti, ne znam...
Gdje je Iran na svjetskoj nogometnoj razini?
- U napadu imamo svjetske igrače koji mogu igrati u bilo kojoj momčadi. Imamo Mehdija Taremija, ponajboljeg igrača Porta, zatim je tu Alireza Jahanbakhsh iz Feyenoorda, pa Sardar Azmoun koji je tri godine najbolji strijelac Zenita koji je sada prešao u Leverkusen. Na nekim pozicijama nemamo širinu, no prva smo reprezentacija Azije i 21. momčad na svijetu znači da nas svi moraju respektirati.
Jeste li stigli razmišljati o SP-u?
- Nisam možda ni svjestan ali ja sam tip koji razmišlja o prvoj sljedećoj utakmici. Ali i ulagao sam u sebe jer sam težio takvoj nogometnoj razini. Spreman sam za takve stvari. Imamo dobru momčad i možemo napraviti dobre stvari.
Kako biste preživjeli eventualni susret s Hrvatskom?
- Prije utakmice bile bi velike emocije. To bi sigurno bilo ekstremno emocionalno iskustvo. Sigurno bi me 'prale' emocije.
Što je osnova vaše nogometne filozofije?
- Pratim sve trenere. Dobrog trenera čini jako puno faktora, neko je dobar u metodologiji, netko zna s ljudima, netko zna s medijima... Nemam uzora, ali uvijek uzimam stvari za koje mislim da će meni odgovarati. Volim preuzeti rizik i ne volim čekati što će se dogoditi. Želim da moja momčad igra, bez kalkulacija...
Koliko je trajala vaša prilagodba na kulturu Bliskog istoka?
- Bliski istok je potpuno različit od nas. Sada već imam iza sebe Emirate, Kuvajt, Saudijsku Arabiju... U Iranu mi je možda bilo najlakše. Ovdje su ljudi divni, gostoljubivi.
Je li vam hrana bila problem?
- Snalazim se, ali više preferiram našu hranu.
Kako je živjeti u Teheranu?
- To je vrhunski grad, 12 milijuna ljudi. Jedino ne volim gužve. Do svake destinacije trebate sat-dva vremena. Voze malo opušteno. Volio bih da tako igra moja momčad, po tom njihovom nekakvom čudnom redu i logici koju uspostave u prometu. Ima discipline i organizacije ali i improvizacije, to mi je idealan spoj. Grad je predivan.
Jeste li stigli upoznati ruralni Iran?
- Naravno. Ja najviše volim povijesne stvari. Meni su Širaz i Isfahan čudesni. Lokacije su predivne, grobovi kraljeva... Svakom bih preporučio da vidi Iran. Ta stara kultura ima što za pokazati. Nitko vas neće ostaviti gladne na cesti, to su posebni ljudi...
Dakle, osim nogometne, proučavate i povijesnu literaturu?
- Proučavam ja puno literature. Najviše volim društvene znanosti, psihologiju, sociologiju... Povijest je ljubav. Zapravo, dvije stvari posebno volim, hodanje i čitanje. Prije tri godine sam prohodao Put Svetog Jakova, odnosno francuski put, 900 kilometara. To je taj Camino Frances koji ljudi iz nekoliko pravaca iz Francuske prelaze na putu koji vodi u Santiago de Compostelu. Taj put star je više od deset stoljeća i ima svoju povijest. Dobro je označen. Kako ja volim Španjolsku jer sam tamo i igrao, zaista sam uživao. To je možda i najveće iskustvo u mom životu.
Tamo ste tražili duhovnu dimenziju?
- Možete ga uzeti kako hoćete. Taj put je svijet u malom, srećeš ljude cijelog svijeta, događaju ti se zanimljive situacije. S nekim budeš pet minuta, a s nekim putuješ pet dana, kao da pričamo o životu. Iznimno zanimljivo...
Kada pričamo o knjigama, imate li nekog posebnog autora?
- Ima ih jako puno...
Idemo još malo na nogomet. Kakva iskustva nosite iz doba kada ste radili u Hrvatskoj?
- S Rijekom sam 2006. osvojio Kup. U Sloveniji 2008. Kup i Superkup. U Rijeci sam radio kao glavni i kao pomoćni trener. Trofej koji osvojiš kući, to je nešto posebno, drugačije. S Rijekom sam prošao sve mlade generacije, do prve momčad, pa pomoćnik, pa glavni trener...
Koliko pratite naš nogomet?
- Pratim stalno. Dinamo ima najbolji roster. Nadam se da će Rijeka biti konkurentna, Osijek također. Iako se o Hajduku dosta piše, nisam vidio da može biti prvak...
Koliko je naša liga narasla iz doba kada ste zadnji put radili ovdje?
- Čini mi se da je liga dobra. U odnosu na nas kao malu državu, imamo sasvim pristojnu ligu. S novim stadionima to bi izgledalo još i bolje. Ovako, s tim derutnim zdanjima, to izgleda kao da stojimo na mjestu. Žao mi je, jer vidio sam kako to izgleda u drugim državama. Mi stalno pričamo da su neki drugi egzotika, u biti smo mi egzotika u tom smislu.
Mislite li da naši treneri nisu dovoljno cijenjeni u Hrvatskoj? Desetak ih je u ovom trenutku koji rade ozbiljan posao, a u Hrvatskoj su bili osporavani...
- Kod nas ni u čemu ne postoje vrijednosti, pa tako ni treneri nisu iznimka. Vrijednosni sustavi su krivo postavljeni u svim segmentima društva.
Koja bi vas sljedeća trenerska razina intrigirala?
- Uživam u ovoj situaciji. Sada me intrigira Svjetsko prvenstvo. Europa sigurno, prije svega Španjolska, možda neka druga reprezentacija i drugi klub. Samo da ostanem na visokoj razini - zaključio je Skočić.
- "Kod nas ni u čemu ne postoje vrijednosti, pa tako ni treneri nisu iznimka. Vrijednosni sustavi su krivo postavljeni u svim segmentima društva." Bravo Skočiću, na hrabrosti da kažeš ovo citirano. Puno sreće s Iranom na SP. U ovom kratkom intervju sam saznao mnoge pozitivne stavri o tebi. Živ i zdrav mi bio :)