Premda je najstariji u floti natjecatelja u klasi ILCA 7 (bivši laser), vodeći hrvatski jedriličar Tonči Stipanović dokazao je najvećoj pozornici da još nije za staro željezo. Štoviše, na regatnom polju ispred talijanske Andore (mjesta blizu francuske granice), 36-godišnji Splićanin osvojio je svoj peti naslov prvaka Europe.
U društvu najvećih svih vremena
Prvak Starog kontinenta bio je i u Tallinnu (2010.), Helsinkiju (2011.), Dublinu (2013.) i Splitu (2014.) pa je svrstan i među deset najvećih laseraša svih vremena, u društvu veličina poput Scheidta, Slingsbyja, Ainslieja, Thompsona i Goodisona, a na toj listi nalazi se i njegov klupski kolega Cipranin Pavlos Kontides.
– Ekstremno mi je drago što sam se izjednačio s dosadašnjim rekorderom Englezom Paulom Goodisonom. Osim toga, meni je ovo prva europska medalja nakon 2015. godine kada sam osvojio broncu u Aarhusu.
A s obzirom na to da je riječ o sportašu koji je u međuvremenu osvojio dva olimpijska srebra i dvije svjetske bronce, europska konkurencija očito je prilično snažna.
– Konkurencija je ekstremno jaka. Iz godine u godinu dolaze neki novi mladi jedriličari, rekao bih nabrijani, i mogu čak primijetiti da im smeta kada ih "starac" pobijedi. A meni je gušt kad vidim da oni grizu, to mi daje još veći motiv.
Zašto bi netko sa "samo" 36 bio "starac"?
– U lipnju ću navršiti 37 godina i najstariji sam u floti pa se svi pomalo čude da još mogu održavati takvu formu.
Koje su to najbolje godine za laseraše?
– U laseru, kada uđeš u tridesete, počinješ raditi najbolje rezultate. Tek tada skupiš dovoljno iskustva da možeš mirno ući u prvenstvo, ne smetaju ti sitnice. Posljednjih sam godina dosta miran, one neke sitne stvari koje su mi smetale sada više i ne primjećujem.
Nemali kuriozitet je da je Stipanović slavio ispred dvojice klupskih kolega, srebrnog Filipa Jurišića i brončanog Pavlosa Kontidesa. A Filipa je pobijedio za jedan jedini bod.
– U posljednjoj, vrlo napetoj regati pratio sam Filipa jednim okom. Imao sam dobar start, no onda je vjetar promijenio smjer iz čega se Filip dobro izvukao i tu mi je malo pobjegao. Do cilja sam ipak uspio nadoknaditi taj zaostatak, a presudno je bilo prestizanje Crnogorca pred kraj regate.
Je li ovo najveći trenutak u povijesti Jedriličarskog kluba Mornar?
– Vjerojatno jest jer smo na postolju završila nas trojica iz istog kluba. Olimpijske medalje uvijek su najveći uspjeh, no ovo stoji možda malo ispred jer smo pomeli konkurenciju. To su samo jednom napravili Englezi, no njih trojica nisu bili iz istog kluba.
Od trojice klupskih kolega dvojica su Hrvati, a jedan je Cipranin koji će uskoro dobiti hrvatsko državljanstvo.
– Pavlosova buduća supruga je iz Zagreba, ženi se u rujnu pa će onda steći uvjete za hrvatsku putovnicu. On je k nama došao kao klinac, s 15 godina. Upoznali smo se u Poljskoj na Svjetskom juniorskom prvenstvu kada nam je prišao njegov otac i pitao našeg trenera Jozu Jakelića može li doći u Split trenirati s nama.
Kad smo već kod trenera Jakelića, recimo da mu je ovo već 26. medalja s velikih natjecanja (Stipanović 11, Kontides 10, Jurišić 5). Što je to što ga čini tako uspješnim? U čemu je njegova tajna?
– Upornost je njegova velika osobina. Nije se zasitio rada. Stalno isprobavamo neke nove stvari, treniramo više od drugih. Osim toga, iz proračuna koji imamo on izvlači maksimum. On nikad nije rekao da nemamo dovoljno novca i uvijek pokušava organizirati da imamo sve što i velike nacije. Zbog toga smo im blizu, a ponekad čak i bolji.
Jakelić se u svjetskom jedrenju etablirao do te mjere da Kontides nije jedini stranac u klubu.
– Imamo još dva Mađara, jednog Japanca, a dok nije počeo rat, imali smo i jednog Rusa. Uvijek nas je osam do deset u treningu pa ne moramo trenirati s konkurentima.
Kako to da je trener takvog kalibra još uvijek u Hrvatskoj? Zacijelo mu ne nedostaje ponuda iz inozemstva za njegovo ekspertno znanje?
– Kaže da još nije ostvario svoje ciljeve s nama, a to je olimpijsko zlato.
Trener Jakelić ima 26 medalja
A na sljedećim Olimpijskim igrama njega će pokušati osvojiti Tonči Stipanović ili možda Filip Jurišić koji dvostrukom osvajaču olimpijskog srebra puše za vratom.
– Da nema Fillipa, ja bih vjerojatno nakon Tokija okončao ovaj dio karijere posvećen olimpijskim discplinama. No budući da je on tu, on mi pomaže, a pomažem i ja njemu. Klupski smo kolege i prijatelji i guramo jedan drugoga, imam nekoga s kim se moram boriti.
Sve ovo govorio nam je Tonči, dok su se on, Filip, Pavlos i trener Jakelić, ovaj put u ulozi vozača, vozili prema Hrvatskoj. Krenuli su na dan posljednje regate, a mi smo mislili da će to pošteno proslaviti, naspavati se i tek onda krenuti put Splita.
– Odlučili smo doći kući što prije jer za devet dana ponovo putujemo, tada za Palma de Mallorcu. Zbog toga smo i ostavili brodove na prikolicama u Andori te ćemo ih preuzeti kada budemo išli na Palma de Mallorcu gdje nas čeka prva regata Svjetskog kupa. U Splitu ćemo trenirati na rezervnim brodovima, a pozabavit ćemo se i suhim kondicijskim treninzima.
>> Odlazak Ademija iz Dinama