Hrvatska je nogometna reprezentacija vjerojatno jedina od sudionica Svjetskog prvenstva u Njemačkoj u kojoj igra toliko igrača kojima locus nascendi nije u Hrvatskoj. U njoj bi se moglo govoriti i njemački i engleski. Braći Kovač njemački je gotovo kao i hrvatski, a Josip Šimunić, Anthony Šerić i Joe Didulica engleskim se možda i bolje služe nego hrvatskim. Sinovi iseljenika i gastarbajtera danas su okosnica hrvatske reprezentacije. Doda li im se i Niko Kranjčar sa svojim bečkim djetinjstvom, onda je "stranaca", "Hrvata druge generacije", u reprezentaciji malne kao i domovinaca.
Primijenjeno znanje
Sudi li se po uspjehu reprezentacije, odnosno i po udjelu koji su u njemu imali igrači odrasli izvan Hrvatske, to je ujedno i najuspješnija integracija iseljene i domovinske Hrvatske. Ono što nije htio ili nije umio biznis, uspio je nogomet. Sinovi iseljenika i "gastarbajtera" donijeli su u naš reprezentativni nogomet volju, iskustvo i primijenjeno znanje. Reprezentacija je postala sretan spoj domaće improvizacije, ležernosti i domišljatosti s iseljeničkom upornošću, navikama i odgovornošću.
Bez prihvaćanja navika i načela "protestantske etike" i odnosa prema radu naši "stranci" ne bi uspjeli ni u zemljama u kojima su rođeni. Zapravo, ne bi uspjeli nigdje gdje vlada duh Zapada. Ako su i bili daroviti, tu darovitost, kao djeca stranaca, pa i kao djeca druge generacije, nisu mogli potvrditi bez napora i odricanja, obično većeg nego što treba domaćima.
Očito su ti mladići u reprezentaciju donijeli i bitne zapadnjačke navike koje su uvelike neutralizirale domaće falinge i običaje tipa: lako ćemo, nije to ništa te ho-ruk mentalitet. U tome srastanju zapadnjačkoga i istočnjačkoga ovdašnji je hajdučki odnos prema poslu koji nije uravnotežen kao "protestantski" i seže od iznimna i neočekivana napora do krajnje opuštenosti i nemara gotovo posve ustuknuo. Pokazao se samo jednom, protiv Malte. Današnja je reprezentacija manje nogometno duhovita i maštovita nego ona iz Francuske. U Francuskoj je to bila skupina nogometnih intelektualaca, potpomognuta s nekoliko "visokokvalificiranih radnika". Ekipa za Njemačku ekipa je homo fabera, društvo kojemu je rad preči od artizma, pogotovo od "umiranja u ljepoti".
"Duhovni stranac"
U Francuskoj je za Hrvatsku igrao samo jedan "duhovni stranac", ujedno i naš najuvjerljiviji nogo-artist Robert Prosinečki. Uz virtuoznost znao je i "raditi", što kod nas baš i nije običaj. S ovdašnjim korijenima i njemačkim djetinjstvom, možda je bio i najdojmljiviji spoj našega i zapadnjačkoga. Po uspješnosti toga spoja danas mu je možda najsličniji Niko Kranjčar. Bez iseljeničke "investicije" u hrvatski nogomet, započete dolaskom Žutog, a danas "teške" pet igrača (+Kranjčar) hrvatski bi nogomet u Francuskoj bio siromašniji, a u Njemačkoj "kockaste" najvjerojatnije ne bismo ni gledali.