U modi su Hrvati, naš raskošni nogometni butik magnetski privlači najmoćnije i najsolventnije europske klubove. Nikada, čak ni u slavno ‘brončano’ doba, u Europi nije vladala takva pomama za hrvatskim nogometašima.
Presjek naših nastupa na velikim natjecanjima kroz dvadeset godina otkriva kako je rejting hrvatskih nogometaša pratila samo uzlazna krivulja da bismo na kraju mogli konstatirati kako je upravo na Euru u Francuskoj na djelu najuzbudljivija i najmoćnija kockasta generacija u povijesti.
Pogledajte to bogatstvo, samo iz klubova liga petice: Rakitić, Modrić, Perišić, Brozović, pa Vrsaljko, Kovačić, Jedvaj, Subašić...
Primjerice, prva hrvatska reprezentacija koja se bila plasirala na EP prije dvadeset godina u Engleskoj nije imala ovakav potencijal premda je bila predvođena genijalcima poput Bobana, Šukera i Prosinečkog. Njih trojica, plus Bokšić i Jarni, bila su u to vrijeme top igrači, dok glavnina engleske ekspedicije nije bila ni blizu razine kojoj naginju brojni Čačićevi izabranici iz ‘zaleđa’ prvih violina, Modrića, Rakitića i Mandžukića.
Posvetimo se za početak upravo njima. Luka Modrić s 28 godina s Real Madridom osvojio je prvi europski naslov i tek u razdoblju nakon toga prometnuo se u nezamjenjivoga lidera igre velikoga kluba. Pa je s trideset pridodao i drugu europsku titulu, ušao u idealnu momčad godine u Europi, izrastao u jednoga od najboljih veznih igrača svijeta. Što je stariji, Modrić djeluje sve moćnije. Jedan od najozbiljnijih kandidata za najboljega igrača EP-a.
Ili primjer Ivana Rakitića: s 28 godina odigrao je čak 57 utakmica u briljantnoj sezoni Barcelone i zacementirao se u najatraktivnijoj momčadi današnjice, uz bok Neymaru, Messiju i Suarezu.
Čarli ide u Bayern
Idemo dalje: Mandžukić je između svoje 26. i 29. godine potpisao ugovore s tri europska diva, Bayernom, Atleticom i Juventusom, i u svakome osvojio najmanje jedan trofej, ali i pridobio naklonost navijača, trenera, suigrača. Usponu karijere ratobornoga Brođanina ne nazire se kraj.
Ne zaboravimo i kako Vedrana Ćorluku u 31. godini uskoro očekuje potpis za Bayern, dok europska nogometna krema na radaru ima Brozovića, Perišića i Vrsaljka. Zamislite koliko je Hrvatska jaka kada si može dopustiti da joj nogometaš Real Madrida bude tek petnaesti igrač u kadru. Mateo Kovačić, kad je potpisivao za kraljeve, vjerojatno nije tako zamišljao razvoj svoje reprezentativne karijere...
Nismo zaboravili ni još jednoga velikana, Dejana Lovrena, čiji je klizeći start jezikom ostavio predubok ožiljak na izbornikovoj taštini. Malo je svjetskih reprezentacija koje bi se odrekle braniča takvoga formata. A opet, je li se netko, gledajući na djelu Ćorluku i Vidu protiv Turaka, uopće sjetio stopera Liverpoola?
Nijedan krivi potez
Vjerojatno ćete se zapitati kako se u taj dojmljivi mozaik nogometnih celebrityja iz Reala, Barcelone, Juventusa i Intera uklapa izbornik regrutiran iz – Lokomotive. Ne ulazeći u razloge zbog kojih je i kako je Ante Čačić odabran za ovu prestižnu funkciju, ne preostaje nam ništa drugo nego konstatirati kako naš izbornik, gledajući zanatski, nije povukao nijedan provokativan, polemičan, ne daj Bože pogrešan potez. Dapače, priprema za utakmicu s Turcima bila je besprijekorna.
Zašto se onda našemu Anti ne bi moglo posrećiti kao svojedobno šutljivome, introvertiranome Francuzu Rogeru Lemerreu, koji se godinama potucao po malim francuskim klubovima, potom s pozicije pomoćnog trenera reprezentacije avansirao u izbornika tricolora i onda 2000. godine, s neponovljivom generacijom Zidanea, Vieire, Henrya, Trezegueta..., osvojio europski naslov. Reklo bi se – ni kriv ni dužan. Jednostavno, nije mogao omanuti.
Dakle, Ante, može se!
što bi rekjle komšije " fudbal najvažnija sporedna stvar na svetu " a njih nigdje godinama