Odbojkašica Mika Grbavica hrvatska je reprezentativka čiji je sportski put započeo u Osijeku. Odrastajući uz roditelje sportaše, provodeći dane na odbojkaškim terenima i dvoranama, vrlo brzo postalo je jasno u kojem će smjeru otići Mika. Djevojka neobična imena, dobila ga je po vozaču Miki Hakkinenu, jer su roditelji bili veliki obožavatelji formule 1, pa je tako Mika imala ime i prije rođenja. U odbojku se zaljubila vrlo rano zahvaljujući majci, a rano je pokazala veliki talent pa je s 14 godina prvi put napustila roditeljski dom, živjela u Rijeci i igrala za Grobničan. Danas je Mika hrvatska reprezentativka, prošla je sve razine domaće odbojke i bilo je samo pitanje kada će je ugledati netko "vani". Tako je zadnje dvije sezone provela u Dresdenu.
Mama je bila strog trener
– Moj odbojkaški put započeo je kada sam imala svega četiri-pet godina jer mi je mama trenerica odbojke pa sam s njom u dvorani od kada znam za sebe. Djetinjstvo mi je bilo prekrasno, odrastala sam igrajući se kao i sva druga djeca, ali moja je najdraža igra bila u dvorani, loptanje, treninzi i druženje s ekipom. S druge strane, putovanja na turnire i utakmice bili su moj pojam zabave i kvalitetno ispunjenog vremena – iskrena je Mika Grbavica.
Kakva je mama bila kao trenerica? Ona je zapravo osnovala svoj klub koji je bio odskočna daska vama i vašem mlađem bratu koji je također odličan odbojkaš.
VIDEO: Poletjela je i boca: Otkriveno što je trener Slavena rekao sucu. mogao bi dobiti drakonsku kaznu
– Moja je mama trenerica prema meni bila najstroža, što mi je ponekad bilo teško shvatiti i izdržati, ali bilo je zaista neophodno i tek sada vidim koliko je to sve bilo za moje dobro. Mama je nakon nekoliko godina rada u drugim klubovima odlučila da želi nastaviti raditi samostalno te osnovala OK Linga. Svojim pristupom djeci, trenažnom procesu i specifičnim načinom rada izgradila je jako puno kvalitetnih mladih igračica. Moj mlađi brat Roko isto je odbojkaš od malih nogu. Trenirao je u Lingi, nakon toga nekoliko godina u Mursi Osijek, zadnje tri godine je trenirao u Mladosti iz Zagreba, a od sljedeće sezone svoj sportski put i razvoj nastavlja u Splitu.
Koliko je bilo teško s 14 godina otići od kuće i odvojiti se od roditelja?
– Znajući kako je sportski život pun odricanja i potrebe za prilagodbom i samostalnošću, već s 14 godina počela sam s putovanjima i igranjima izvan poznate sredine. Da vidim mogu li tako živjeti, želim li takav život uopće. Prvo sam igrala na dvojnu registraciju za Grobničan i živjela sam u Rijeci, a s 15 godina potpisala sam za Poreč. Nakon Poreča, uslijedila je Mladost i život u Zagrebu. Naravno da sve to nije bilo lako ni jednostavno, u svim iskustvima bilo je i pluseva i minusa, ali sve do mog odlaska u Mladost sa mnom je uvijek išao netko od obitelji, pomoći mi da se lakše snađem. Bilo je jako teško biti daleko od doma i obitelji, raditi sve ispočetka, u svakoj novoj sredini ponovno se dokazivati i nastaviti napredovati, ali sve me je to jako puno naučilo prvenstveno o sebi samoj, a onda i o životu i snalaženju u svakojakim nepredvidivim situacijama. Skupila sam svakakvih iskustava i jako lijepih uspomena. Ostala sam jako vezana uz roditelje, brata i ostatak obitelji, i danas su mi velika podrška i sa mnom su na svakom putu kojim kročim.
Kakav je bio osjećaj kad ste dobili poziv da dođete igrati za Mladost?
– Poziv od Mladosti je nešto čemu sam se jako veselila, ipak je to jedan od najboljih hrvatskih klubova. Provela sam tamo četiri godine i jako puno toga naučila. Još više sam se veselila pozivu u reprezentaciju. To je nešto o čemu svaki ozbiljan sportaš sanja od malih nogu. Neopisiv je osjećaj predstavljati svoju zemlju pritom radeći ono što najviše voliš.
Koje su vam najljepše uspomene vezane za reprezentaciju?
– Imam jako puno uspomena, a jedna od dražih mi je bila biti dio ekipe koja je osvojila Challenger Cup u Zadru i osigurala odlazak na VNL. Ipak, od svih uspomena vezano uz utakmice, putovanja, najdraže su mi one s mojim prijateljicama s kojima igram godinama. Ovo ljeto nam je cijelo radno, puno se trenira, pripreme su dijelom u Mariboru, dijelom u Zadru i krajem kolovoza ponovno ćemo par dana biti u Osijeku.
Iz Mladosti ste otišli u Njemačku, u DSC Dresden. Kakvi su bili uvjeti?
– Dvije sam sezone provela Dresdenu. Trebalo je vremena da se naviknem na različitosti u odnosu na sve s čime sam se do tada sretala, ali nije bilo teško naviknuti se na bolje uvjete rada. Inozemni klubovi imaju puno više novca na raspolaganju pa je automatski i level svega puno viši.
Dalek je još moj put
Imate li sportski uzor?
– Poštujem mnoge sjajne igračice sa svjetske i europske odbojkaške scene, ali nemam uzor. Vjerujem u svoj put, u sebe, u sve koji mi na tom putu pomažu i to je to... jednostavno volim to što radim i živim za taj životni put i to je to.
Planirate li u budućnosti ostati u odbojci?
– Definitivno je ono što planiram i želim, igrati odbojku u što jačim svjetskim ligama i dajem sve od sebe da se to i ostvari. O tome što ću po završetku karijere uopće ne razmišljam puno, dalek je put ispred mene i trenutačno sam fokusirana samo na to. S obzirom na to da moji roditelji imaju klub, opcija trenera uvijek postoji kao mogućnost, ali idemo prvo vidjeti kamo će me odvesti put kojim idem od malih nogu i ne namjeravam stati – zaključuje Mika Grbavica.
Mika? Nije loše ime. Mogla se zvati Emersona. Ili Ayrtona.