Treći dan Prvenstva Europe bio je zlatan za hrvatski tekvondo jer osvojena su dva zlata. Jedno pomalo neočekivano (Toni Kanaet) i jedno prilično očekivano (Lena Stojković). Jer, Lena je u Beograd doputovala kao dvostruka europska i dvostruka svjetska prvakinja, a Toni je stigao ni sam ne znajući koliko ovog časa može zbog niza ozljeda u karijeri.
A da biste svoje prijestolje uspješno branili iz godine u godinu, morate biti satkani od posebnog materijala, a to krhka, samo 46 kilograma teška Lena svakako jest. Kako njoj kao velikoj prvakinji zvuči treće europsko zlato?
– Zvuči mi prilično nestvarno, no kada zastanem i shvatim s čim se budim, kamo svaki dan odlazim, kakva je atmosfera u klubu, kako se pripremamo, kako živim, onda sam ponosna na sve to. Uživam u svakoj borbi. Pobijedila ili izgubila, ulazim spremna jer znam da sam sve napravila. Sretna sam i ponosna, ali nisam baš svega svjesna. Doduše, to što sam osvojila prije zna mi katkada pomoći kada se lomim.
Na kraju sam obično ja jača
A u finalu s Bošnjakinjom Makaš se bogme lomilo. Nakon izgubljene prve runde (4:9) i u drugoj je rundi u jednom trenutku bio isti rezultat (4:9). No onda je Lena krenula.
– Bilo je malo drame, kao i uvijek u početku mojih borbi. Prvu rundu sam srljala, nisam bila sto posto fokusirana na plan igre, no zato je tu moj trener koji me odmah resetirao. Jako mu želim zahvaliti, baš mu hvala. Tu prvu rundu nastojala sam zaboraviti i u drugu ući svježe glave. Znala sam da sam tjelesno spremna i da moram nastaviti sa svojim planom do posljednje sekunde. Bez obzira na to koliko to bilo dramatično i neizvjesno, znala sam da ću na kraju izići kao jača. Ono što je meni najvažnije jest da se ja baš u tim trenucima, kada je pitanje hoću li posrnuti ili ne, saberem. Baš tada sebi kažem tko sam i što sam, odakle dolazim, što sam dosad napravila, kako teško treniram i tako pobijedim sebe.
A sebe je, tijekom priprema za ovo Prvenstvo, pobijedio i Toni Kanaet, veliki povratnik nakon niza ozljeda koje su ga često kočile.
– Ovo mi je stvarno trebalo. Dokazao sam sebi da se mogu dići iz najtežeg razdoblja svojeg života do najsretnijih trenutaka.
Ako bi se nešto moglo opisati kao savršen dan jednog sportaša, onda je to ova Kanaetova subota kada je do zlata došao bez izgubljene runde.
– Nisam očekivao da ću se ovako dobro osjećati. Odradio sam pripreme, ali sam imao i bolove u leđima. Nakon svih propuštenih natjecanja vraćao sam se malo-pomalo i uspio pokazati najboljeg sebe. Da je svaki turnir ovako, bilo bi sjajno.
Osim dobrog bioritma, zacijelo ima i nešto u iskustvu prikupljenom svih ovih godina na velikim natjecanjima s kojih sada ima četiri europske medalje (dva zlata) i olimpijsku broncu.
– Sigurno. Iskustvo mi dosta znači i ovo natjecanje to je pokazalo. Znao sam da je moj forte kondicijska sprema i da protivnike moram lomiti ritmom i to mi je ovaj put u svakoj borbi uspjelo.
Je li bilo razdoblja kada je, nakon tih teških ozljeda, razmišljao ima li smisla ići dalje?
– Razmišljao sam često o tome. Uostalom, dolaze mlađi, a mene godine sustižu. Pokazao sam da sam još tu, možda ne s nekim tehničkim stvarima, koliko s iskustvom. No, kondicijski sam i dalje spreman.
Gledano sa strane, ovo je bilo predobro da bi razmišljao o prestanku.
– Jest, no imao sam ja puno ozljeda i moram smanjiti tempo. Trenirat ću drukčije, ne mogu više kao mladić triput na dan.
Kod njih dvoje nema predaje
I Toni je, poput Lene, zahvaljivao izborniku Tomasu, ali i čovjeku koji ga je "navigao" do zlata Veljka Lauru. A riječ je o 39-godišnjem treneru Marjana koji je u subotu dvoje sportaša odveo na najviši europski vrh.
– Drago mi je zbog Lene i njena trećeg europskog zlata, a posebno zbog Tonija kojem su dvije posljednje godine bile jako teške, s mnogo ozljeda.
Ono što popularni Šišo (tako ga svi u tekvondou zovu) voli kod ovo dvoje sportaša jest sljedeće:
– Oni guraju sebe do kraja. Vjeruju u sebe i ništa im nije problem. Spremni su pomicati granice. Kod njih nema predaje. A kod Kanaeta je slučaj da daje više od sebe što je teži protivnik.
Bravo!