Ivana Renić (23) vlada hrvatskim cestama, kada je riječ o brzom hodanju. No, gdje se trenutačno nalazi na svjetskoj sceni, saznat ćemo kada završi utrka na 50 kilometara brzog hodanja koja će po uzoru na maraton početi minutu prije ponoći po ovdašnjem vremenu. Dakle, hodat će Ivana u noći na nedjelju. A možda i neće...
Predgrađe je siromašno
– Govori se da će se utrka odgoditi zbog velike vrućine. To nikako ne bi bilo dobro jer sam uložila puno vremena i truda u ovaj nastup. Svaki sam dan trenirala u prosjeku pet sati, a i više. Problem je što je po noći jako puno vlage u zraku i osjećaj topline je puno, puno veći nego što termometar pokazuje. Znate, dok maratonke u prosjeku trče tri sata, mi u prosjeku hodamo četiri – rekla je Ivana.
Kako bi se što lakše i brže priviknula na vrućine, Ivana je s trenerom Jurlinom došla u Dohu desetak dana prije.
– Čim smo došli, promijenila sam ritam dana. Tako sam spavala ujutro i popodne, a svaku noć bila sam na ulicama Dohe. Trening sam počela u ponoć i završavala oko tri ujutro. Naravno, pokazalo se to dobrim jer je temperatura bila nešto niža nego danju. Da se kojim slučajem natjecanje u brzom hodanju događa danju, vjerujem da bi malo tko završio utrku – kaže Ivana.
Kakvi su dojmovi o Dohi?
– Zanimljiv grad. Upoznala sam doduše samo grad noću i baš mi je bilo fora kako sve zgrade svijetle u raznim bojama. Imam osjećaj kao da sam negdje u svemiru, u nekoj dalekoj budućnosti. Ljude koje sam sretala u gluho doba noći, dok sam trenirala, bili su izuzetno susretljivi, ljubazni i nisam imala ni jednu neugodnost. Pazila sam da treniram prikladno odjevena, po njihovim običajima. Tako sam trening odrađivala u haljinici, a ne u kratkim hlačicama. E, da uočila sam da u Dohi postoje velike razlike što se tiče kvartova. Dok je u centru sve lijepo uređeno, gdje su velike zgrade, ekskluzivni dućani i gdje vjerojatno žive samo bogataši, u predgrađu je sasvim druga priča. Tamo žive ljudi koji su jako siromašni. To sam vidjela jer, dok se nisam preselila u službeni hotel gdje su smještene reprezentacije, bila sam u jednom hotelu u predgrađu – rekla je Ivana.
Ivana je među prvim hodačicama koja je stigla u Dohu.
Šustić morala odustati
– Nisam vidjela nijednu drugu curu da je trenirala na stazi gdje će se održati natjecanje. Vjerujem da cure iz Afrike nisu imale potrebe dolaziti ranije jer su i kod njih velike vrućine, a natjecateljice iz Europe bile su na pripremama u toplijim krajevima. Tako su Slovakinje bile na Cipru, a Finkinje u Turskoj .
Prognoza plasmana?
– Vjerujem da ću doći do cilja, nikad ne odustajem kada nešto započnem. Hodanje na 50 kilometara jedna je od najnezgodnijih disciplina, ali ja sam spremna – zaključila je Ivana, čiji je osobni rekord i rekord Hrvatske na 50 kilometara četiri sata, dvadeset minuta i 17 sekundi.
A jedna naša sportašica ipak je morala odustati. Nikolina Šustić imala je trovanje hranom pa je morala potražiti pomoć u bolnici i otkazala je nastup na maratonu. Šteta, jer je ultramaratonka Nikolina upravo u Dohi pobijedila na utrci na 100 kilometara, a na svjetskom prvenstvu na 50 kilometara osvojila je s Hrvatskom zlatnu ekipnu medalju.
Svjetlosna zagađenost