Nastupom na Europskom prvenstvu u Poljskoj 2016. godine, počela je priprema hrvatske rukometne reprezentacije za 2018. godinu kada smo domaćini EP-a. A na tom EP-u glavni je cilj – zlatna medalja koja nam jedina nedostaje u kolekciji. Može li se današnja Hrvatska nadati takvom podvigu nakon što je bila treća na EP-u, četvrta na SP-u te nakon što smo ispali u četvrtfinalu Olimpijskih igara?
Naravno da se možemo nadati postolju. Jer ako smo s prilično lošim igrama uspjeli biti među tri reprezentacije u Europi te četiri u svijetu, onda sigurno s malo boljom igrom možemo do finala i to na domaćem parketu, uz veliku podršku navijača i pritisak koji će se s tribina raditi na suparnika. Hrvatska je na trenutke dobro igrala na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj.
U redu, bilo je mnogo više lošijih izdanja nego dobrih, pogotovo u skupini, no kako je turnir odmicao, mi smo igrali sve bolje i bolje. Postojala je velika borbenost, želja za uspjehom. Prvu pravu, dobru utakmicu odigrali su dečki tek u četvrtfinalu protiv Španjolske (30:29).
Na završnici u Parizu uslijedila su dva poraza koja se rijetko ili nikada ne viđaju. Prvo, izgubiti finale zbog promašenog sedmerca kad je već vrijeme isteklo, a onda propustiti plus osam dvadeset minuta prije kraja – nije baš normalno. Što nam je nedostajalo? Kvalitetan kružni napadač u fazi napada, a to ćemo dobiti povratkom na parket Marina Marića, Nije isključeno da u Splitu i Zagrebu pomogne i nekadašnji kapetan Igor Vori.
Nedostajalo nam je još jedno kvalitetno desno krilo. Imamo dosta mladih igrača na tom mjestu, no ako želimo ići na zlato, onda trebamo vratiti Ivana Čupića. Stepančić i Šebetić su veliki potencijal, ovdje su čak igrali poluozlijeđeni, ali trebaju pomoć jednog iskusnog, provjerenog igrača koji iza sebe ima mnogo velikih utakmica i osvojenih medalja.
Jasno mislimo na još jednog bivšeg kapetana, Marka Kopljara. Vanjska linija ostala je na kraju tanka na ovom turniru. Mamić, Duvnjak i Cindrić iznijeli su velik teret, ali nisu mogli sami, pogotovo ne u završnici turnira. I zato jedva čekamo da se priključe Ivan Slišković i Domagoj Pavlović. Da su oni bili u Francuskoj, onda bi to bila druga pjesma, bez obzira na to kako bi Babić vodio i pripremio utakmicu.
Vratari su ostali na malom postotku obranjenih lopti. Stevanović, Pešić i Ivić dobri su vratari, pogotovo u svojim klubovima. Ali, kada dođu u reprezentaciju, onda se malo “pogube”. Ne svaki put. Bljesnu oni na pojedinim utakmicama, no da bi bio super, moraš braniti u kontinuitetu, a ne da jednom obraniš 15, a druga dva puta po dvije, tri lopte.
Sad je pitanje treba li na Europskom prvenstvu u Hrvatskoj dati priliku nekom novom ili nekom starom vrataru, primjerice Aliloviću. Hrvatska mora pucati od snage sljedeće godine. Dečki moraju biti pripremljeni kao Spartanci, a ne da nam se dogodi da kod velikog vodstva, kao primjerice protiv Španjolske, Egipta, Norveške i Slovenije, u završnici tako padnemo da nas suparnik stigne ili prestigne.
Dakle, Hrvatska kompletna, pokrivena s dva jaka igrača na svim pozicijama i brza, bit će sigurno kandidat za zlato. Duvnjak, Cindrić, Slišković Pavlović, Marić, Štrlek, Horvat, Mamić i ostali. Došlo je vaše vrijeme. Dosta je bilo poraza u polufinalima. Idemo korak više...
Bravo dečki 4 mijesto više od očekivanoga. Kada se krenulo na svijetsko svi su bili zadovoljni sa ulaskom u osminu finala i u ćemu je sada problem. Ispadnu rukometne velesile Španjolska Danska, Njemačka,Švedska i ništa ne mijenjaju a kod nas novinari i neki koji uopće ne prate rukomet i oni koji uopće ne navijaju za našu repku traže linć.Dakle ili Babič ili Lino nikakvi opančari jer mi imamo jake hrvatske trenere. Ako Saračević nudi čarobni napitak u rodnoj Banjaluci ga jedva čekaju a možda i u Sarajevu pa neka nešto napravi ako je nekakav stručnjak kako se predstavljao kao sukomentator