Nije sporno da bi za sve nas, a pogotovu naše reprezentativce, bilo puno ljepše da je Hrvatska u finalu Lige nacija pobijedila, ali ukupno gledajući taj Final Four, ne možemo se žaliti. Već i sama činjenica da je Hrvatska osvojila odličje i u tom natjecanju značajna je jer su Dalićevi izabranici nastavili kontinuitet sjajnih rezultata.
Ne treba taj rezultat cijeniti samo po završnom turniru u Nizozemskoj, nemojmo zaboraviti da je Hrvatska trebala osvojiti i svoju skupinu koja je bila izuzetno teška, da je na kraju bila ispred Danske, Francuske i Austrije s četiri pobjede te po jednim neodlučenim i porazom.
Iako je i izbornik Dalić i dio naših igrača svojedobno rogoborio protiv tog natjecanja, pokazalo se da ono ima smisla, a i donijelo nam je puno koristi, ne samo financijskih (HNS je zaradio 11,25 milijuna eura od tog natjecanja), donijelo nam je to puno i u igračkom smislu. Od srebra u Rusiji izbornik Zlatko Dalić ozbiljno je osvježio momčad, od te momčadi koja je stigla do finala, od ta 23 igrača sad ih je ostalo još samo sedam, no od onih koji su na SP-u u Kataru osvojili broncu, velika većina je i dalje u našoj najboljoj nogometnoj vrsti.
U reprezentaciji po 10-15 godina
Uza sve što su preživjeli i napravili u Kataru i uz sve drame produžetaka i jedanaesteraca stekli su veliko iskustvo koje je sad dopunjeno i ovim završnim turnirom Lige nacija. I na njemu je naša reprezentacija postigla odlične stvari, pobijedila je Nizozemsku u ludoj, dramatičnoj utakmici, slavila je pobjedu u tom stresnom produžetku, ali u u finalu sa Španjolskom, nažalost, pokleknula, ali ni u 120 minuta nije pobijeđena, tek su nam jedanaesterci odnijeli zlatno odličje koje nam i dalje nedostaje u kolekciji.
Hrvatska je ponovno pokazala da je jako dobra, da je s pravom u samom svjetskom nogometnom vrhu i vjerujemo da će tu i ostati. Ne sumnjamo da ćemo je gledati već za godinu dana na Europskom prvenstvu u Njemačkoj i vjerujemo da će i ondje biti odlična kakva je dosad stalno i bila pod izborničkom palicom Zlatka Dalića.
Gledajući ostale reprezentacije, može se zaključiti da ćemo imati najiskusniju reprezentaciju na tom Euru. Nitko nema reprezentaciju koja u posljednje desetljeće ili desetljeće i pol ima kontinuitet u igračkom kadru. Ostane li Luka Modrić u reprezentaciji, a svakako se nadamo da hoće jer on nam još puno može dati, iza njega je 15 godina igranja za reprezentciju. Iako nam diže prosjek, tada će imati 38 godina, to ne znači da imamo staru reprezentaciju. Iako će Perišić i Vida tada biti 12 godina u reprezentaciji, Kovačić deset, Brozović devet, oni imaju još puno toga reći. Teško da bilo koja druga reprezentacija ima toliko nastupa.
K tome, nije samo stvar u godinama reprezentativnog staža već i u svemu što su ti naši dečki dosad iskusili, što su sve prošli. Za takva velika natjecanja potrebno je iskustvo, a velika većina sadašnjeg sastava proživjela je sve moguće situacije, od nevjerojatnih slavlja do stresnih produžetaka, jedanaesteraca i posljednjih godina ni jedna reprezentacija nije s toliko drame prolazila kroz velika natjecanja, a takvo se iskustvo ne može kupiti, a neprocjenjivo je. I oni koji će tek dobivati sve više prilika u reprezentaciji, kao što su Majer, Ivanušec, Petković, Livaja, Stanišić... već iza sebe imaju velika natjecanja i to bogato školovanje naplatit će možda već u Njemačkoj. No, ima Hrvatska još aduta, zbog ozljeda sad nije bilo Joška Gvardiola, oporavit će se i Boško Šutalo, stasaju mladi Baturina, Vušković...
Ponovno ćemo igrati ‘doma’
Stoga, očekujemo da će Hrvatska i u deset njemačkih gradova (Berlin, Dortmund, München, Köln, Stuttgart, Hamburg, Leipzig, Frankfurt, Gelsenkirchen) ponovno imati što reći, to prije što će i tamo, baš kao što je bilo sad u Rotterdamu, imati golemu podršku navijača, ponovno će Dalićevi izabranici igrati kao kod kuće, a to je smo dodatni poticaj našim igračima koji vole biti zajedno, koji su kao obitelj, jer samo tako mogu dobro funkcionirati kad su dugo na okupu kao što je to uvijek na svim velikim natjecanjima.