Da, tri puta zaredom bit ćemo sudionici najveće fešte koju je izmislio sport. Tri smo puta zaredom na Svjetskom nogometnom prvenstvu, bili smo na dva od tri moguća europska prvenstva. Otkako je Hrvatske propustili smo samo jednu europsku smotru. Od subote i velike pobjede nad Švedskom, u utakmici koja je ponudila manje na travnjaku, a više u emocijama, Hrvati su spoznali i da ne moraju strepjeti nad doigravanjem, drhtati do posljednjeg sučeva zvižduka u zadnjoj utakmici kvalifikacija. Mi to možemo obaviti i prije kraja, mi možemo slaviti i prije negoli se kvalifikacije i službeno zatvore.
Zorislav Srebrić, njega valjda teško može nešto iznenaditi, pripremio je vatromet, iako nije mogao biti siguran da će ga i aktivirati. I dok je 35.000 ljudi na Maksimiru razmišljalo o tome treba li nam pobjeda ili bar neodlučeno iz Budimpešte, Tomislav Ivković, Kranjčarov pomoćnik, trčao je terenom zorno pokazujući da je kraj. Onda su valjda saznali i igrači, bio je to trenutak pražnjenja, trenutak kad su emocije pokidale sve.
Te večeri svaki se Hrvat mogao osjećati ponosnim, svaki je Hrvat mogao uživati u činjenici da ga predstavlja reprezentacija koja ima pedigre, jedan Savez kojega, očito, poštuju. Da su nas željeli masakrirati, da su nas željeli potopiti, Masimo de Sanits uredno je mogao Niki Kovaču pokazati crveni karton, ili drugi žuti sasvim svjedno, na polovici prvog dijela. No, to nije taj Savez, to nije ta reprezentacija, to nije ta priča. Hrvatska je nogometna velesila, u to više ne treba sumnjati...