Večernji list bira najboljeg vaterpolista godine još od 1988. godine, a rekorder ovog izbora je Mile Smodlaka (48), svojedobno ponajbolji svjetski centar, koji je ovaj trofej osvojio čak pet puta. Jednom ga je podijelio s Dubravkom Šimencom, a četiri puta ga je osvojio samostalno. Zanimalo nas je stoga gdje drži svoje statue akademskog kipara Stipe Sikirice?
– Jednu sam dao u muzej, jedan je kod majke jer je ona na tome insistirala, a tri su mi kod kuće. Ima ih za sve, mogu jedan i vama dati – našalio se Smodlaka, kojeg smo pitali koliko se promijenila igra sidraša od njegova vremena pa do danas.
– Te promjene diktiraju pravila odnosno suđenje. Ne bih htio nikoga uvrijediti, no čini mi se da su prije bili žešći kontakti i da centri nisu bili zaštićeni kao danas. Centrima je sada fizički nešto lakše nego prije. Prije je bilo više golova s dva metra, a centri danas nemaju ni kad zabiti pogodak jer u dosta napada se dogodi isključenje prije no što i dobiju loptu. Poanta igre centara je da svojom dubinom, a nije isto je li on na dva ili četiri metra od vrata, primaknu vratima i šutere jer njima nije isto ako su na šest ili osam metara. Nismo mi tada bili ništa spretniji ni bolji nego današnji centri, nego je takvo bilo suđenje koje te prisiljavalo da ideš na gol.
Dosta se eksperimentiralo
Kad smo se već dotaknuli vaterpolskih pravila i suđenja, bi li trebalo nešto mijenjati radi boljeg razumijevanja igre onih koji nisu vaterpolisti?
– Trebalo bi u tu komisiju dovesti nekoga tko razumije našu problematiku. Kod nas koji smo tu 40 godina stalno mijenjanje pravila stvara zbrku u glavi, a zamislite kako je onda nekome kome je to razonoda. Mi smo prije imali zanimanje publike, ali mi se čini da smo to izgubili jer se, u međuvremenu, dosta eksperimentiralo. Nikad nije dobro kada su glavne teme sudački kriteriji pa tako i ona odluka onog suca u četvrtfinalu Olimpijskih igara koji je svojom odlukom Italiju gurnuo u poraz. Pokušavam se sjetiti sporta u kojem glavnu politiku određuju suci i delegati koliko je to slučaj u vaterpolu.
Prosječan promatrač doista katkad ne razumije zašto je nešto prekršaj ili kontrafaul, zašto je nešto isključenje, a zašto peterac...
– Nije ni sucima lako jer moraju procjenjivati stvari koje su nejasne same po sebi. Bio sam na nekim radionicama i čuo stvari kao što je ona da nešto nije peterac ako igrač ne napada gol pod kutom manjim od 45 stupnjeva. Zar smo mi geodeti? Malo je ljudi koji vole gledati nešto a da ne znaju što gledaju i zato će gledatelja biti sve manje. Jedino što možemo imati jest publika na velikim natjecanjima, uz glazbu i pivo, no ogroman je broj utakmica izvan tih natjecanja, na kojima će biti inflacija publike. Uostalom, tko bi pratio nogomet da se Svjetsko prvenstvo i Prvenstvo Europe igraju naizmjenice svake godine? Non-stop se nešto igra, nemaju ljudi za to vremena. Što je preslano, ni mački nije drago.
Primjer onoga što Mile govori svakako je ova godina, u kojoj su se dogodila tri velika svjetska natjecanja (EP, SP i OI), na kojima je Hrvatska igrala finala i treći put postala svjetski prvak.
– Ni najveći optimisti to nisu očekivali. Tko kaže da jest taj laže. Prije onog Prvenstva Europe bilo je neko razdoblje zabrinutosti, stanje neizvjesnosti, što će biti s reprezentacijom. Postavljalo se pitanje može li ovaj naraštaj to podnijeti, a pokazalo se da je ovo možda i najuspješnija generacija.
S druge strane, nijedan od tri naša najjača kluba (Jadran, Jug, Mladost) nije blizu europskom vrhu, koji su svojedobno dosezali Mladost, Jug, Jadran i POŠK.
– To sada nije realno niti će biti u idućem razdoblju. Odgovor je vrlo jednostavan: za to nema novca. Pogledajte neke klubove, pa izgledaju kao reprezentacije svijeta. Mi imamo dobre momčadi, ali nam rotacija nije kao kod tih vodećih klubova. Naše sedmorke mogu parirati, ali 13 naših igrača to ne može pratiti. Ne preostaje nam ništa drugo nego raditi ovo što radi Jug s mladim igračima koje razvija jer budemo li radili megamomčadi s pet stranaca, glumili Pro Recco, mađarske ili srpske klubove, onda nemamo izgleda.
Smodlaka je Splićanin koji je postao Jugova legenda. Kako to?
– Jug i ja smo koketirali dvije godine. Moja želja jest bila da nastavim igrati vaterpolo u matičnom klubu, no kako mi je ugovor istjecao, a nije me zadovoljavalo ono što mi se nudilo, odlučio sam ići u Dubrovnik. U posljednji čas pojavila se i opcija Mladosti, no imao sam već ugovor s Jugom, koji tada nije bio ono što će postati kasnije.
Naš sugovornik bio je reprezentativac u razdoblju kada je Hrvatska imala sjajne pojedince, ali ne i medalje. Što se događalo na Olimpijskim igrama u Sydneyu, Ateni i Pekingu, gdje smo bili sedmi, deseti i šesti?
– Doista, to je frustrirajuće razdoblje jer smo samo jednom otišli do kraja. Bilo je tu i pehova, objektivnih razloga, no nisu bili u pitanju samo pehovi. Na koncu je svjetsko zlato u Melbourneu 2007. bilo prekretnica. Dugo smo se mučili, šarali, a onda smo s tim zlatom promijenili način razmišljanja. Naučili smo kako to izgleda osvajati i, na sreću, uhvatili smo posljednji vlak tog naraštaja.
A kako mu pak izgleda ovaj današnji naraštaj? Kome daje prednost u ocjeni doprinosa trima medaljama?
– Ovo kako Loren Fatović igra posljednje dvije sezone je čudesno. Vidi se da momčad u kojoj je on ima dodatnu vrijednost i reprezentacija nam je nešto sasvim drugo kada on nije tu. On je motor i ta njegova lakoća igranja je fascinantna. Osim što je izvrstan igrač, jako je omiljen suigrač, spontan, vedar i svaki trener bi ga poželio takvog.
Čubranić će biti vrhunski igrač
Još jedan igrač u nacionalnoj vrsti činio je razliku.
– Vratar Bijač je na tragu Fatovića, čovjek koji čini razliku. I on je izvrstan za momčad, za atmosferu, a i s njim i bez njega reprezentacija nije ista.
Na broju tri pozicionirao je kolegu po radnome mjestu.
– Vrlić je već godinama konstanta, daje nam dubinu napada i jamči velik broj igrača više, na čemu se može graditi igra. On je na svojoj poziciji sam svjetski vrh. Od njega se vrlo rijetko ne dobije ono što se očekuje.
Iduću trojicu Smodlaka je ovako poredao – Joković, Burić i Lončar.
– Burić je polivalentan igrač, snažan, dobrog šuta, koji se troši na beku, ali i na drugom centru. Lončar nije fizički snažan centar kao Vrlić,ali izluđuje kretnjama i lukavošću, sam sebi priprema situacije, a korišten je i na poziciji beka.
Na sedmom je mjestu nova nada.
– Na ovakvim listama uvijek treba biti jedan mladi igrač, no Mauro Čubranić nije ovdje samo zbog toga jer on je i službeno bio najbolji igrač juniorskog Prvenstva Europe na kojem smo bili prvaci. Ima glavu koja jamči da će uspjeti, a rijetkost je danas da tako možeš za nekoga biti siguran da će postati vrhunski igrač.
Smodlakin izbor
1. Loren Fatović (Jug/Jadran) 7
2. Marko Bijač (Olympiakos/Jadran) 6
3. Josip Vrlić (Jadran/Mladost) 5
4. Maro Joković (Jug) 4
5. Rino Burić (Jug) 3
6. Luka Lončar (Olympiakos) 2
7. Mauro Čubranić (Primorje) 1
Na nekim radionicama čuo sam da nešto nije peterac ako igrač ne napada gol pod kutom manjim od 45 stupnjeva. Zar smo mi geodeti?