Svakog siječnja svjetska veslačka elita, neponovljiva braća Sinković i Damir Martin odlaze na desetak dana skijaškog trčanja da bi gomilanjem kilometara pripremali pluća za vrlo visoke kondicijske zahtjeve svog sporta. Jer, trčanje na skijama jedan je od najtežih sportova izdržljivosti.
– Skijaško trčanje jako je dobar sport za bazične kondicijske pripreme pa to čine i kajakaši. Oni su stalno na trčanju, koliko smo i mi ljeti na kajaku, koji pak mi koristimo jer nam tako rade gornji dio tijela i ruke – objašnjava nam trostruka zimska olimpijka Vedrana Malec (31), koja nam se javila sa ZOI u Pekingu.
A skijaškim trčanjem u Hrvatskoj se, nažalost, ne bavi puno ljudi, a i onih 200-tinjak registriranih, u zemlji u kojoj je sve manje snijega i u kojoj je infrastruktura vrlo skromna, nema ni približno zadovoljavajuće uvjete. I zato je već sam plasman dviju hrvatskih sportašica na ZOI, a to su Vedrana i mlađahna Tena Hadžić, uspjeh sam po sebi.
Godišnje 950 sati treninga
Stoga nemojte odmahnuti rukom kada vidite da je Marko Skender bio 69., a Tena Hadžić 71., jer iza toga stoji golem rad u iznimno skromnim uvjetima.
– Nama je jasno da naša sportska publika priznaje samo medalje i mi smo se naučili nositi s time. Kada si 50., nekome to zvuči isto kao i kada si 60., no u tih deset plasmana razlika je u godinama treninga i uvjetima rada – kaže Vedrana dodajući i ovo:
– Ja godišnje imam 950 sati treninga, a dnevno prijeđem 40-ak kilometara na skijama. Počinjemo početkom svibnja, a završavamo početkom travnja, a pravi odmor traje tek 15 dana.
Vedrani su ovo treće Olimpijske igre, a u sprintu je bila 53. i tako izborila svoj najbolji olimpijski plasman.
– Posljednjih dana napokon sam se uspjela opustiti i steći dojam da sam doista na Olimpijskim igrama. Do tada je sve bio stres prožet mislima kako ostati zdrav, kako doći na Igre, kako ne biti pozitivan na testiranju.
Kao iskusna sportašica, kaže, podrška je 14 godina mlađoj kolegici, 17-godišnjoj Teni Hadžić. Pod kojim bi se uvjetima kod nas i u skijaškom trčanju mogao dogoditi nekakav supertalent kao što se hrvatskom biatlonu dogodio Jakov Fak?
– Trenutačno teško. Tena jest velik talent, no znam što sam prolazila u njezinim godinama, a ona to isto prolazi sada. U posljednjih 15 godina, što se tiče uvjeta, ništa se nije promijenilo. A nama, recimo, na Sljemenu treba samo malo umjetnog snijega koji se radi 300 metara od naše staze. A po tom pitanju nikako da dobijemo pozitivan odgovor. Imamo stazu, samo nam treba malo snijega da možemo obučavati mlađe uzraste i da i mi stariji ne moramo toliko odlaziti trenirati u inozemstvo.
A to je problem koji imaju i alpinci, što svaki sport na snijegu čini puno skupljim nego kolegama iz alpskih ili nordijskih država.
– Nama je puno teže nego njima, koji sve imaju čim izađu iz kuće. A mi se za dobar trening moramo voziti dva i pol sata u jednom pravcu. Najviše vremena provodimo na Planici, gdje postoji nordijski centar, a kada su u pitanju dnevni treninzi, ako nema snijega u Gorskom kotaru, odemo do Rogle. Ljeti smo dosta na rolerima, kao zamjeni za skije.
Kad smo već kod naših sjevernih susjeda, valja reći da se, poput Jakova Faka, i Vedrana puno oslanja na njih.
– Da, ja sam pridruženi član njihove reprezentacije i trener mi je Slovenac Marko Gracer, koji je trenutačno s njihovom juniorskom selekcijom na SP-u pa nije mogao biti sa mnom u Pekingu.
Kako netko iz Zagreba, poput Vedrane, uopće dospije u jedan nordijski sport?
– To sam se ovih dana i ja pitala. No ja sam iz Šestina, u kojima imamo tradiciju skijaškog trčanja. Tata Zlatko bio je trener u klubu pa je stariju sestru Lorenu vrlo brzo stavio na skije. A skijalo se po ulici, po voćnjaku i tako smo zavoljele ovaj sport, koji treniramo u uvjetima koji su smiješni za vodeće države u ovom sportu.
A to su zemlje skandinavske "koalicije" (Norveška, Švedska, Finska) te Rusija i Italija.
– S obzirom na naše uvjete i na činjenicu da nismo zimska zemlja, mnogi se čude kada mi uspijemo pobijediti nekoga, primjerice, iz Kazahstana ili Ukrajine.
Ovo nije sport, već način života
Kada je već tako nepravedna razlika u uvjetima, pitali smo Vedranu što je onda drži u tom sportu.
– To nije samo sport, to je način života. To vam je strast prema pomicanju granica vlastita tijela. Moraš živjeti za to i, kada se dodatno približiš nekome tko ima sve, a ti nemaš ništa, to bude dodatni motiv.
No čini se da je Vedrana, inače HOO-ova ambasadorica dual karijera, svoje motive iscrpila i da je vrijeme da sa svojom diplomom magistre novinarstva izađe na tržište rada.
– Ovo su moje posljednje Olimpijske igre, a još nisam odlučila hoću li 2023. nastupiti na SP-u na Planici. Ne bih htjela prestati trenirati, ali neću više na ovoj razini jer sam dosad provodila 150 dana godišnje izvan kuće, možda i više. Privlači me sportsko novinarstvo i vrijeme mi je da se smirim, da pokrenem novi život.
Mi joj želimo da se smiri u nekoj sportskoj rubrici čiji urednik zacijelo itekako može računati na Vedranine radne navike, koje je, baveći se ovim "rudarskim" sportom, sasvim sigurno stekla.