Hrvatska u ovom sportu ne želi putem Srbije koja kupuje strane talente

Znajući za golem trud uložen da organizacija Europskog prvenstva bude za vrlo visoku ocjenu, bilo nam je teško gledati sve one marljive hrvačke radnike (Bregović, Pavelić, Kutleša, Lisjak, Jakubek, Benčec...) kako s nestrpljenjem iščekuju ishod dviju završnih borbi Filipa Šačića, jedinog nam predstavnika koji je u repasaži dobio drugu priliku za odličje.

Još teže nam je bilo gledati te iste ljude tijekom Šačićeve borbe za broncu, s dramaturgijom kakvog filmskog scenarija. U tim trenucima, a Šačić je već u prvoj minuti borbe gubio 0:4, njima su sve lađe bile potonule. Jer, zacijelo im je u mislima bilo kako uopće opravdati nakanu da se takvo natjecanje organizira u Zagrebu ako naši sportaši nisu u stanju osvojiti medalju. I tko bi ih uopće (sa)slušao kada bi pokušali objasniti da se olimpijac Ivan Huklek tek vratio nakon operacije ramena, da su suci (koji su na kraju suspendirani s EP-a) zakinuli Antonija Kamenjaševića.

Kao što u jednom američkom filmu zvijezda američkog nogometa svom menadžeru viče “Show me the money!”, tako bi i oni pred kojima bi nastupali ljudi iz Hrvatskog hrvačkog saveza zasigurno govorili: “Super ste to organizirali, no gdje su medalje?”. I zato je medalja koju je osvojio 28-godišnji Filip Šačić, izlizano je to reći, ali je u ovom slučaju to upravo tako, bronca zlatnog sjaja. A jako su joj se obradovali ne samo njegovi reprezentativni treneri (Petrenko, Đok), trener koji ga je stvorio (Kremić), članovi obitelji i kluba Sesvetski Kraljevec, nego i svi hrvački djelatnici. Pa i svi oni koji znaju koliko je hrvanje težak sport - jedan od najtežih koji možete izabrati. Onaj koji nema smisla trenirati ako to ne volite jer tu nema novca, svjetala reflektora i slave niste li veliki šampion.

Zapravo, to je rudarski sport - zovu ga teškoatletskim - u kojem se raspadom Sovjetskog Saveza razvila vrlo jaka konkurencija. Jer svi oni Azeri, Gruzijci, Armenci, Ukrajinci, Moldavci, danas velike hrvačke nacije, nekad su, uključujući ovaj put izostale Ruse i Bjeloruse, morali između sebe izabrati najboljeg. A danas svi oni - a to su predisponirane nacije za borilačke sportove - na velikim natjecanjima jurišaju na odličja.

Uostalom, na ovom EP-u su najuspješnije reprezentacije u grčko-rimskom stilu bile Turska, Azerbajdžan i Gruzija. A posebno znakovita bila je pak slika iz kategorije do 97 kg u kojoj su se u borbama za broncu našla tri Gruzijca. Jedan autentični (Kobliašvili) koji je nastupio za domovinu, ali i dva “izvezena”, Kahelašvili i Kajaia, koji su nastupali za Italiju, odnosno Srbiju. A baš su naši susjedi poznati kao veliki uvoznici sportaša iz borilačkih sportova, pa tako i hrvača. Osim Gruzijaca, Srbi su uvozili i Ruse (Tibilov) i Irance (Arsalan) i svi se oni bore za medalje.

U našem Savezu su po tom pitanju nacionalno ponosni, ali i svjesni da ono što Srbija pruža svojim naturaliziranim sportašima, Hrvatska ne može. Jer, tako je to posložio srpski predsjednik Vučić odlučivši investirati u sport više od zemalja u okruženju. I zato je ova medalja iskovana u bronci (i hrvatskoj muci) vrednija od sjaja koji nudi. A koliko im to znači uvjerili smo se na završnoj fešti u jednom malom kružoku ponajboljih naših hrvača koji su, osim medaljaša, činili još i Antonio Kamenjašević, Filip Smetko i Vjekoslav Luburić. I svi oni mazili su i ljubili Šačićevu medalju kao da je njihova.