Hrvatska u znaku broja 11; imamo 11 predstavnika, a dosad smo osvojili 11 medalja

Od 13 sati po srednjoeuropskom vremenu u pekinškom Ptičjem gnijezdu započet će svečanost otvorenja Zimskih olimpijskih igara na kojima će Hrvatsku predstavljati 11 sportaša i sportašica. A najsretniji među njima bit će dvoje debitanata kojima je pripala ta čast da u ovakovoj prilici nose hrvatsku zastavu.

Bit će to 20-godišnji nordijac Marko Skender i 18-godišnja alpinka Zrinka Ljutić koja je, u posljednji čas, uskočila umjesto Leone Popović koja još nije skupila dovoljan broj negativnih nalaza na COVID-19. U utrci s vremenom Leona je izgubila mogućnost da nastupi u ponedjeljak u veleslalomu, ali se direktor skijaške reprezentacije Vedran Pavlek nada da će nastupiti u srijedu u slalomu.

Spriječen je bio i Filip Zubčić, ali zbog plana treninga. Naime, s obzirom da prvu utrku vozi tek u nedjelju 13. veljače, Zubčić će svečanost otvaranja gledati iz Hrvatske jer u Kinu putuje tek 5. veljače (u subotu), i to preko Pariza.

Inače, oboje mlađahnih stjegonoša vrlo je uzbuđeno pa kazuju:

– S velikim uzbuđenjem Zrinka i ja odbrojavamo sate do početka svečanosti otvorenja – kazao je stjegonoša Marko, a slično je zborila i Zrinka:

– To mi je velika čast i ja se jako veselim.

Ivica je bio srebrni "pehist"

A kad smo već kod broja 11, koliko imamo predstavnika, to je i broj dosad osvojenih hrvatskih odličja na Igrama na snijegu i ledu, od kojih je samo jednu osvojio sportaš koji se ne preziva Kostelić, a bio je to biatlonac Jakov Fak koji je 2010. u Vancouveru osvojio broncu.

Na tim Igrama Ivica Kostelić osvojio je dva srebra, u kombinaciji i slalomu, a odličje istog sjaja osvojio je i na prethodnim (Torino, 2006.) i na sljedećim Igrama (Soči, 2014.). Tako se sportaš iz galerije najvećih koje je Hrvatska imala umirovio s četiri olimijska srebra što je fascinantan domet, a još nevjerojatnije je koliko je blizu bio zlatu, no nikad mu se zvijezde nisu poklopile.

U Vancouveru je za slalomskim pobjednikom Razzolijem zaostao 16 stotinki, a za zlatnim u kombinaciji Bodeom Millerom 33 stotinke. U Torinu je od kombinacijskog zlata, koje je uzeo Ligetty, bio udaljen 53 stotinke, a u Sočiju je bio drugi, samo 34 stotinke sporiji od autsajdera iz Švicarske Villette.

Ivica je u te četiri utrke za pobjednicima, olimpijskim besmrtnicima, zaostao sveukupno 136 stotinki. Dakle, sekundu i 36 stotinki. A to je tek nešto dulje nego što vam treba da izgovorite riječ Mississippi koju Amerikanci obično koriste kad odbrojavaju sekunde.

Dva olimpijska srebra ima i Ivičina sestra Janica, no ona pak ima olimpijskih zlata (četiri) koliko i njezin stariji brat srebra. A tri je osvojila na istim Igrama, 2002. u Salt Lake Cityu. Pribrojimo li tome i srebro u superveleslalomu, doista nije pretjerano reći da je Janica tada postigla nedostižno.

Po broju olimpijskih medalja Janicu će možda prestići Mikaela Shiffrin, koja ih zasad ima tri, no teško nam je povjerovati u to da 26-godišnja Amerikanka može osvojiti tri zlata na istim Igrama. "Croatian sensation" vrištali su tada komentatori, inspirirani skijaškom perfekcijom koja je prema mišljenju njezina brata Ivice, a posebno njezina druga veleslalomska vožnja, nešto najbliže tehničkom savršenstvu.

Četiri godine poslije osvojila je Janica još dvije olimpijske medalje (zlato i srebro) nakon čega je izborila svoju treću ukupnu pobjedu u Svjetskom kupu te sa samo 24 godine zaključila karijeru i otišla u legendu.

Janica kao da je čekala da zajedno s bratom osvoji olimpijsku medalju što se i dogodilo u Torinu kada su se ona i Ivica, nakon njegova kombinacijskog srebra, u ciljnoj ravnini dobrano isplakali od sreće. A to je trenutak za koji će Ivica reći da je najemotivniji u njegovoj bogatoj karijeri.

Nakon što je Jakov Fak te 2010. osvojio broncu u sprintu na 10 kilometara, ponadali smo se da će ovaj Mrkopljanin to činiti i na sljedećim Igrama. I činio je, ali ne pod hrvatskom zastavom (koju je nosio na otvaranju u Vancouveru), nego slovenskom. Prema priči Slovenci su ga diskretno ucijenili da neće više moći s njima trenirati (jer kvalitetnih uvjeta u Hrvatskoj nije imao) pa je promijenio državljanstvo i te 2018. u Pyeongchang za Sloveniju osvojio srebro.

Nakon Janičinih zlata, Ivičinih srebra i Fakove bronce, najbolji plasman na nekim Zimskim olimpijskim igrama, a da nisu u pitanju Kostelići, bilo je deseto mjesto Sande Dubravčić u umjetničkom klizanju na Olimpijskim igrama u Sarajevu 1984.

Na posljednjim Igrama održanim u korejskom Pyeongchangu 2018. najbolji plasman od 19 hrvatskih sudionika izborio je Filip Zubčić, koji je bio 12. u alpskoj kombinaciji. On će i na ovim Igrama biti najjači hrvatski adut. Uz njega, izglede za solidan plasman imaju još i Leona Popović i Matej Vidović no oni se ne mogu smatrati kandidatima za medalju kao što je to Zubčić, ali iz drugog reda favorita, jer se ove sezone u disciplini (veleslalom) u kojoj je dvaput osvojio broncu u Svjetskom kupu nije iskazao.

Za većinu je važno sudjelovati

Svi ostali otputovali su u olimpijsku Kinu s primarnim geslom "važno je sudjelovati", doživjeti olimpijsko iskustvo i dati sve od sebe, pomaknuti osobne granice koje su, nažalost, daleko od medaljaških postolja. No da nema Olimpijskih igara, za neke od njih šira sportska javnost (nordijci plus Aščić u short-tracku ili Jugovac u snowboardu), nažalost, ne bi ni čula. A u pitanju je veliki trud u sportovima u kojima Hrvatska nema tradicije, infrastrukture pa ni zaletišta za priključak svjetskom vrhu.

I zato su ovo dani – jer jedino Olimpijske igre imaju tu snagu – kada se njihovo ime spominje bez obzira na konačni plasman. Već i sam plasman na Olimpijske igre, za što je trebalo zadovoljiti zahtjevnu normu, za njih je svojevrsna medalja.

Već prvog dana Igara u kvalifikacijskim natjecanjima nastupaju jedine naše predstavnice koje se ne natječu na skijama – Valentina Aščić (na 500 metara) i Lea Jugovac (slopestyle).