Hrvatski heroj: Sada ću se posvetiti kćeri Nori, čuo sam je kako guguće

Organizatori Svjetskog vaterpolskog prvenstva u Budimpešti u najbolju su momčad prvenstva uvrstili po dvojicu Mađara (vratar Nagy i Vamos) i dvojicu Hrvata (Lončar i Sukno), a problem najboljeg igrača riješili su na zanimljiv način.

Vamosa su proglasili najboljim pojedincem prvenstva – i to su učinili prije finalne utakmice, računajući valjda da će je sigurno dobiti – a kad se to nije obistinilo, Sukna su nagradili posebnom nagradom kao najboljeg igrača finala.

– A što je Prlainović, i on je nešto dobio? – pitao nas je Sandro.

On je najbolji igrač utakmice za treće mjesto. Tako je na kraju ispalo da je i vuk sit i ovce na broju, svatko je dobio ponešto, iako je za nas Sandro Sukno apsolutno najbolji igrač SP-a u Budimpešti. A u najboljoj sedmorci bilo je još mjesta makar za vratara Marka Bijača, ako ne i za Javiera Garciju. No pustimo to, najvažnije je da je Hrvatska osvojila naslov svjetskog prvaka.

Ne osjećam umor, samo sreću

– Evo, medalja je tu oko vrata, gdje bi i trebala biti. Neću je tako skoro skidati. Presretan sam, naravno, mi još nismo ni svjesni što smo napravili. Trebao bih biti umoran, ali ne osjećam umor, sav sam u nekom trčanju. Uistinu smo imali težak turnir, možda najteži u mojoj karijeri, trebalo je sve to izdržati. Prijeći preko Talijana i Srba, potom pobijediti domaćina, što zbilja nije lako. Oni su ovo prvenstvo i organizirali da oni budu svjetski prvaci, a ne da im naslov preotme netko drugi – uz osmijeh je kazivao Sandro vrativši se još jednom na finalnu utakmicu.

– Vodili smo od početka, stekli prednost od četiri pogotka razlike, a potom smo upali u jednu crnu rupu i nikako zabiti peti pogodak. Ali to je i normalno, ne može u finalu sve biti idealno. Za takav razvoj situacije “krivica” je malo i na njima, u jednom su se razdoblju zbilja digli i zaigrali na krilima publike, ali na kraju smo mi dokazali da smo bolji i zasluženo smo pobijedili. Uspjeli smo i sada idemo malo uživati.

Nakon prve četvrtine (4:0) učinilo se da bi Mađari mogli doživjeti novu havariju, kakvu su im kao domaćinima EP-a 2014. godine priredili Srbi (pobijedivši ih s 12:7), ali naši su ipak bili malo milostiviji...

– Jako je teško igrati protiv Mađara na njihovu terenu. Oni su očito malo igrali pod pritiskom i to ih je poremetilo, pa otud takav početak, ali jako su kvalitetna momčad. Samo im mi nismo dali da razviju svoju igru. Mislim da smo dominirali u većem dijelu utakmice, u jednom smo razdoblju malo upali u probleme u napadu, ali uspjeli smo na kraju pobijediti i osvojiti toliko priželjkivani svjetski naslov – napomenuo je naš kapetan koji je na ovom prvenstvu pokazao da je izrastao u pravog vođu. Iako je 30. lipnja napunio tek 27 godina.

A bilo je upitno hoće li na SP

No autoritet se ne stječe samo iskustvom (iako je Sandro već dugo u vrhunskom vaterpolu) nego i odnosom prema suigračima, spremnošću da se svoje “ja” podredi kolektivu. A Sandro u tome očito dobro uspijeva jer svi ga suigrači hvale i kažu za njega da je jedan od najboljih vaterpolista na svijetu.

Izbornik Tucak uoči Svjetskog prvenstva rekao je: “I bez Sukna bili smo dobri, sad moramo biti odlični.” I bi tako, naša reprezentacija sa Sandrom i bez njega nije isto. Možemo se samo nadati da će je još dugo predvoditi u osvajanju novih trofeja. Budimpešta bi mogla označiti prekid dominacije Srba i u simboličnom i u stvarnom smislu. Hrvati dolaze, zasad svojim kućama i obiteljima koje su ih se zaželjele. Jer na pripremama i natjecanjima su skoro tri mjeseca.

U Dubrovniku, iz kojega dolaze šestorica ili čak osmorica zlatnih dupina (ovisno ubrajamo li među njih i Luku Lončara koji je igrač Juga, ali je rođeni Zagrepčanin, i Javiera Garciju, koji je također jugaš, ali dolazi iz Barcelone), fešta je već počela, obavještava nas Sandro. Kad dođu, vjerojatno ih čeka vožnja otvorenim autobusom po Stradunu, a slavilo se do ranih jutarnjih sati (zapravo se uopće nije ni išlo spavati) i u Budimpešti, pa potom doček u Zagrebu na Trgu bana Josipa Jelačića...

Osjetili smo da su svi uz nas

– Ma osjećalo se da je cijela Hrvatska bila s nama, znali smo to i zato smo bili tako dobri. Ma zamislite, u nizu smo dobili sve najveće konkurente – Talijane, Srbe i Mađare – nije bilo foliranja. Bili smo iznimno fokusirani, uspjeli smo sve izdržati, a tu mislim na sve nas, na nas 13 momaka i na cijeli stručni stožer. Presretni smo i jako, jako ponosni – ističe Sandro.

A na upit kome će posvetiti ovu svoju zlatnu medalju, kapetan zlatne posade je odgovorio:

– Posvećujem je obitelji. Bez podrške obitelji bilo bi teško sve ovo izgurati. I tu ozljedu prsta i sve drugo. Srećom, prst je izdržao, bio je pod bandažom, nisam razmišljao o njemu i to je najvažnije.

Sandro kaže da nije praznovjeran, da ga nikad nije strah na utakmicama i da samo ponekad osjeti tremu koja također nestane kad utakmica počne. Velika mu je želja da jednoga dana proputuje Južnu Ameriku i upozna kulturnu raznolikost tog kontinenta, ali u ovom trenutku prije svega čeka da vidi svoju sedmomjesečnu kćer Noru.

– Čuo sam je kako guguće, uh, jedno se vrijeme neću odvajati od nje – rekao je presretan u trenucima slavlja Sandro Sukno.

Zaslužio je Sandro da sljedeće tjedne provede sa svojom obitelji, slavit će se ponovno u domu Suknovih, zajedno s ocem Goranom koji je također bio vaterpolist, reprezentativac. Ali prije svega sa svojim curama. Zaslužio je. Iako nije službeno igrač prvenstva, Sandro je u ključnim trenucima ovog turnira bio taj igrač koji je preuzeo odgovornost i koji je svoje suigrače, koje je nazvao divovima, vodio do zlatne medalje.