Ono što je za engleski nogomet 1985. godina kad su im svi klubovi izbačeni iz Europe, a za francuski nogomet 1993. kad su Bugari ostavili tricolore bez svjetskog prvenstva, to je za hrvatski nogomet 2009. godina. Uvjerljivo najgora do sada. Bilo je teških godina poput 1995. kad moćni Hajduk nije uspio ući u Ligu prvaka preko Panathinaikosa, a plavi nisu ni mogli igrati u Europi. Rastužila nas je i 1999. kad je reprezentacija krahirala protiv SR Jugoslavije, ali tada se bar u Maksimiru igrala Liga prvaka, gostovao je europski prvak Manchester.
Dinamovi neslavni rekordi
Da, 2009. godina je nešto najstrašnije što nam se dogodilo, a na vrhu sante na kojoj se nasukao naš nogomet stoji Funtana. Još bismo nekako podnijeli što prvi put ne idemo na SP, i to se jednom moralo dogoditi, ali brzina i način na koji su Bilićevi dečki prošli put od mita do "shita" još će dugo boljeti. Na dan kad su nam Ukrajinci i Englezi zapečatili sudbinu, naši reprezentativci su se pijani teturajući vraćali s terevenke na koju ih je pustio izbornik.
Uz crnu subotu (10. listopada) imali smo i crni četvrtak, 6. kolovoza, kad su u razmaku od nekoliko sati iz Europe ispraćeni Hajduk, Rijeka i Slaven - u pretkolu pretkola Europske lige, protiv klubova iz Slovačke, Ukrajine i Norveške. Nijedan od tri hrvatska "krvnika" (Žilina, Metalist, Tromsø) nije uspio doći do Europske lige, toliko o njihovoj snazi. I još su se Riječani prethodno osramotili porazom kod luksemburških amatera. Dinamo je jedini uspio nešto napraviti u Europi, ali uz rekordan broj poraza i utakmica odigranih pred praznim tribinama. Još se nije pojavio klub kojem je takvo što uspjelo u jednoj sezoni.
Sramotila nas i Armada
Cijela Europa drhti pri ždrijebu od hrvatskih klubova, ali ne zbog njihovih kilavih momčadi, već zbog huligana koji stižu s njima u pratnji i uništavaju središta gradova. Boysi su nas osramotili u Temišvaru, Torcida u Žilini, a Armadi je to uspjelo u Luxembourgu.
Ogledalo svega je najveći derbi hrvatskog nogometa koji je prije tjedan dana odigran pred rekordno malim brojem gledatelja (3000), što svjedoči da Hajduk i Dinamo ne zanimaju više ni obične ljude.
U 2009. dobili smo i nesretnu ligu 16, a Vlatko Marković i Zdravko Mamić ostali su čvrsto u sedlu. Još je i Bandiću u ZG-skupštini propao referendum o stadionu, koji će do daljega ostati ruglo. O Maksimiru europski gosti govore kao o boksaču Valujevu: "Nešto tako ružno još nismo vidjeli."
Što je najžalosnije, za sada se nije dogodilo baš ništa što bi pružilo neku nadu da će u 2010. biti bolje.
Tocno tako! Ali to je ono sto imamo i sto smo valjda i zasluzili. U Sloveniji su izgradili dva nova stadiona u Mariboru i celju. Treci ce se uskoro poceti graditi u ljubljani. Mali stadioni ali ljepi, udobni i moderni. U Zagrebu nista! Pa zar je Zagreb toliko nesposoban grad da nemoze imati jedan normalan stadion? Ono u Maksimiru nije stadion. Ono nije nista! Koja koma!