Prije dvije godine igrali smo u osmini finala, ali smo tada izgubili od Slovenije (1:3). Prije toga dvaput smo bili posljednji u skupni prvog kruga (2007., 2015.), a na EP-u 2005. završili smo osmi, ali od 12 reprezentacija. Što se tiče Rumunjske, oni su u povijesti europskih prvenstava osvojili pet medalja – jednu zlatnu te po dvije srebrne i brončane. No posljednju medalju osvojili su davne 1977. godine. Bili su europski prvaci 1963. godine, kao domaćini.
Sezona za plus četiri
Nakon početnog poraza u skupini od Finske nanizali smo pobjede nad Ukrajinom, Španjolskom i Bugarskom, a potom smo izgubili od Slovenije. S tri pobjede i dva poraza osvojili smo drugo mjesto u skupini. Jedan od junaka naših odličnih igara zasigurno je Marko Sedlaček, 202 cm visoki primač pucač, koji možda igra svoju najbolju inozemnu sezonu otkako je 2014. godine prvi put otišao iz Mladosti. Za to je vrijeme Marko igrao u Francuskoj i Italiji, vratio se i doma, a nastupao je i u Kini i Turskoj, no čini se da je sezona 2022./2023. u talijanskoj momčadi Top Volley Cisterna nekako najkompletnija.
– Da, sezona je do sada vrlo uspješna i jako sam zadovoljan kako ide. Petar Đirlić i ja nositelji smo ove momčadi, dobro se poznajemo, trener tu jako dobro slaže taktiku i to nam svima odgovara. Kad bih ocjenjivao sezonu do sada brojčano od 1-5, to bi bilo, recimo, plus četiri – rekao je Sedlaček.
Cisterna je trenutačno na devetome mjestu u talijanskom prvenstvu.
– Dobro smo krenuli, imali smo velike pobjede protiv jačih suparnika, no zadnjih nekoliko kola zaredali smo neke poraze. Ali, i dalje smo u prilici za play off, a to nam je neki cilj. Od petog nas mjesta, recimo, dijele tek tri boda. Doduše, isto tako treba reći da imamo do kraja dosta težak raspored, no mislim da možemo dohvatiti play off. Ušli smo i u play off Kupa, što je veliki uspjeh za klub. Mislim da izvlačimo maksimum iz momčadi. U svakom slučaju ne strepimo jer je opstanak odavno osiguran, a to je zapravo bio primarni cilj, sve ostalo je dodatni bonus.
Očito ste se sjajno snašli u klubu, znači li to da ostajete i nagodinu?
– Pa, morat ćemo uskoro o tome razgovarati. Bio sam sklon ostanku jer tu je moj bivši trener iz Monze Fabio Soli, koji je inzistirao na mom dolasku. Imamo sjajnu suradnju, ovako dobru sezonu imao sam još jedino kod njega u Monzi. No on će gotovo sigurno na kraju sezone prijeći u Trentino, tako da zapravo ne znam kako će momčad dogodine izgledati, a to mi je jako važno.
Nije vas bilo u dresu reprezentacije u prvom dijelu Zlatne lige?
– Da, u to vrijeme sam se oženio tako da sam preskočio nekoliko utakmica, ali zato sam spreman došao na Europsko prvenstvo. A što se reprezentacije i Europskog prvenstva tiče, mislim da smo napravili sjajan posao jer je skupina bila zahtjevna i teška. Sad kad smo u osmini finala, vidim da nas druge reprezentacije uvažavaju i cijene, dakle postali smo vrlo ozbiljna momčad. Uostalom, jedna talijanska momčad, ova naša Cisterna, sjajno gura u jednoj od najjačih liga na svijetu, talijanskoj, i to baš na hrvatski pogon – rekao je Sedlaček, koji je zahvaljujući direktnim letovima iz Rima u Zagreb već nekoliko puta "skoknuo" doma u tijeku sezone.
Igrao nogomet s Halilovićem
Marko je dečko sa zagrebačke Peščenice koji nije imao odbojkaške snove.
– Za sve je kriv trener Jozo Kovačević, njemu mogu zahvaliti na ovome što sam danas. Ja sam, zapravo, trenirao nogomet, igrao sam s dečkima koji su sada u repki, s Halilovićem, Ćorićem... Jako sam volio nogomet, kao klinac s HAŠK-om sam osvojio prvenstvo, i to nakon dugo godina. Ali na školskom prvenstvu u odbojci – a moja je škola bila popularna u odbojci, i to na državnoj razini – trener Kovačević došao je na teren i rekao mi: "Dečko, koliko ti godina imaš i zašto te švercaju?" Godinu me dana nagovarao da počnem igrati odbojku, zvao je stalno moje roditelje, molio... Roditelji su uvijek bili za ono što sam ja želio, uvijek su mi bili podrška i, eto, stali su uz mene i kad sam ipak odlučio odustati od nogometa – istaknuo je.
Marko ima posebnu obiteljsku priču...
– Moja je majka slijepa od 20. godine. Mene i dvije sestre rodila je slijepa, ali ponosan sam i na nju i na oca što mi nikada nismo osjetili da je naša obitelj možda malo drukčija od drugih. Možda netko misli da sam u nečemu zakinut, ali ja doista nikada ni u čemu nisam bio zakinut. Tata, koji je uvijek bio glava naše kuće, odrađivao je neke stvari koje drugi očevi možda ne odrađuju, imao je možda dvostruke obveze, više je dolazio po nas u vrtić, mama je s njim dolazila možda jednom-dvaput tjedno i znam da smo se i sestre i ja posebno veselili kad bismo je vidjeli.
Koja odbojka, mi smo nigdje u tom sportu. Jos je samo nogomet ostao od grupnih sportova...na žalost.