S 58 osvojenih medalja, što klupskih što reprezentativnih, najtrofejniji je hrvatski vaterpolist svih vremena. Maro Joković (34) prije neki dan potpisao je za Jug i tako naznačio povratak kući, poslije niza godina igračke pečalbe. No, sada mu je, kao i njegovim suigračima, glavna briga reprezentacija koju na OI u Tokiju očekuje borba za medalju. Bilo je to dovoljno razloga za razgovor s našim ljevorukim topnikom, baš uoči polaska reprezentacije na put.
Na kraju ste, nakon duljeg premišljanja, potpisali za Jug. Što je prevagnulo? Možda nostalgija?
– Pa, poklopio se obostrani interes. Lijepo je vratiti se doma, i još k tome u kvalitetan i dobro organizirani klub. A i ove su me dvije godine, iskreno govoreći, prilično umorile. I dosta mi je tih putovanja, seljenja. Grčka, pa Italija, sad bih trebao u neku treću, procijenio sam da mi je bolje vratiti se doma. Jug i ja postigli smo neku vrstu win-win situacije.
Naslov čekali 18 godina
Koliko sada može Jug?
– Pa, ja još ne znam u kojem ćemo sastavu dočekati novu sezonu. Ima tu još nekih sitnih nepoznanica, ali kako je Mladost, na žalost, podbacila što se tiče sljedeće sezone, a Jadran se prilično osnažio, očekujem borbu za trofeje između nas i Splićana. I mislim da Jug u Hrvatskoj može postići dobar rezultat. U Europi će to biti malo teže. No, nije to ništa novo, Jug se uvijek mora boriti za trofeje. Svake godine očekivanja su uvijek ista. Ove godine neće biti ništa drukčije, bez obzira na sastav momčadi.
Od spomenutih 58 odličja, 20 ste osvojili s reprezentacijom. Koji biste od tih uspjeha izdvojili?
– Ništa se ne može usporediti s Londonom 2012. Ta mi je medalja ispred svih, ali drago mi je i europsko zlato 2010., s obzirom na ozračje kakvo je bilo u Zagrebu, ljudi su praktično bili u bazenu, a svjetsko zlato iz 2007. bilo je na mojem početku, pa i to ima težinu. No, da se vratim na London, ne sjećam se kad smo toliko suvereno vladali u svim segmentima. Nitko nam nije bio ni blizu.
S Bresciom ste osvojili talijansko prvenstvo, kakve su bile reakcije? Pro Recco je ipak bio favorit, na kraju krajeva, nešto kasnije postao je i europski prvak.
– U Brescii se 18 godina čekao naslov talijanskog prvaka. I kad smo to osvojili, nastala je euforija, opća ludnica. Nitko to nije očekivao. Mi smo pikirali Kup, misleći u jednoj utakmici je to lakše, možda nas posluži sreća, možda pomognu suci, nekako se to može dobiti. Izgubili smo Kup s 10:11 i potom ih u finalu prvenstva pobijedili triput zaredom, što nam se uoči finala činilo nemogućim. I još su oni forsirali taj sustav, da se igra na tri pobjede, prve dvije utakmice kod njih, pa dvije kod nas..., ali mislim da smo im već nakon prve utakmice utjerali strah u kosti, više nisu bili sigurni u svoju igru. I da smo pobijedili Ferencvaros u polufinalu završnog turnira Lige prvaka, u Reccu bi bila panika.
Je li ozljeda rebara sanirana do kraja?
– To je prošlost.
Kako ste je “zaradili”?
– Dogodilo se to protiv Ferencvarosa u polufinalu. Dobio sam jedan udarac koji u žaru borbe nisam odmah registrirao. Koljeno je bilo. Na kraju se ispostavilo da sam imao dva slomljena rebra, Presciuutti je imao dva slomljena rebra i Vlachopoulos je imao dva slomljena rebra. A nitko od nas nije znao da ima slomljena rebra, igrali smo utakmicu do kraja. Mislio sam da mi je samo natečeno, ali dan kasnije gotovo nisam mogao disati. Tek nakon 10-dnevnih reprezentativnih priprema u Rijeci slikali smo to i vidjeli da su rebra napukla. Moja je pogreška što odmah na početku nisam to išao snimiti.
Imamo i aplikacije
U Tokiju ćete biti pod posebnim režimom. Samo sportsko selo i bazen?
– Još ćemo na mobitelima imati aplikaciju koja će evidentirati sve naše susrete. I ako netko bude pozitivan, svi kontakti idu u izolaciju. Osim ako nisu cijepljeni ili imaju dokaz da su preboljeli koronu. Mi smo svi cijepljeni i valjda će biti sve u redu. Nećemo moći izlaziti iz sela, to je sigurno, a vidjet ćemo hoće li unutar sela biti ograničenja. No, mislim da će nama Hrvatima dopustiti da se družimo međusobno, uostalom ima nas samo 58, pa ćemo malo igrati društvene igre, kartati se, gledati filmove i slično.
S čime biste bili zadovoljni u Tokiju?
– Sa svakom medaljom, ipak bi to bila olimpijska medalja, a jasno je, hvala Bogu, da svi priželjkujemo zlato.
Imate tri kćeri, hoće li biti još djece?
– Zasad to ne planiramo. Najstarija Laura kreće u školu, pa je i zbog toga dobro da ćemo biti u Dubrovniku. Sofia ima četiri a Gloria dvije godine. Obitelj mi puno znači, zajedno smo bili i u Ateni i u Brescii, nismo se razdvajali.
>> Pogledajte i video