Gledajući koliko se naša košarkaška reprezentacija mučila da pobijedi Mađarsku, nismo mogli zaobići činjenicu koja sigurno ima udjela u ovakvom razvoju događaja. Naime, prema podacima Eurostata iz 2016. godine, Mađarska je zemlja koja od svih država članica Europske unije najviše ulaže u sport. Od svoga bruto domaćeg proizvoda (BDP) Mađari za sport i rekreaciju izdvajaju 1,12 posto, što je 18 puta više od Hrvatske.
S obzirom na to da je kod naših sjevernih susjeda upravo košarka proglašena sportom od nacionalnog interesa, ne treba čuditi ako nas baš Mađari u veljači pobijede na svojem terenu i onemoguće nam odlazak na Svjetsko prvenstvo u Kini.
Mizernim koracima naprijed
Je li nam doista mjesto na svjetskom samitu u najpopularnijem dvoranskom sportu uz takva ulaganja u sport? A ona su, prema Eurostatovim podacima, najniža u zemljama EU i 2016. iznosila su 0,06 posto BDP-a. Doduše, stvari se pomiču, ali mikronskim koracima pa je sada to izdvajanje 0,07 što je još uvijek najmanje među zemljama EU. Kao što rekosmo, Mađari u sport i rekreaciju ulažu najviše, a s upola manje ulaganja slijede Šveđani, nakon kojih dolaze Francuzi, Luksemburžani, Nizozemci, Finci, Estonci, Danci, Česi, Španjolci i tako redom sve do posljednjeplasirane Hrvatske. Prema izvješću iz 2016., pretposljednja Malta (0,09 posto) ulagala je više u sport od Lijepe Naše.
VIDEO Što je Modrić rekao za Večernji 2008.
Pri samom vrhu isti su oni “tricolori” koje su naši tenisači, na njihovu terenu, pobijedili u finalu svjetskoga momčadskog prvenstva. A sve spomenute zemlje, osim Danske, bile su iza Hrvatske na listi medalja po glavi stanovnika na posljednjim ljetnim Olimpijskim igrama. Naime, prema tom izračunu Hrvatska je šesta jer su u Riju njezini sportaši osvojili kolajnu na svakih 422.440 stanovnika, dok je Mađarska osvajala po jednu na 656.312 stanovnika.
Pokušajte zamisliti kako bi bilo kada bi Hrvatska izdvajala za sport i rekreaciju samo na razini prosjeka EU, a to je 0,33 posto BDP-a, što je još uvijek manje od jedne Grčke i Poljske koje su na toj ljestvici “medal per capita” 32., odnosno 47. zemlja svijeta. Kada smo pomislili da nam se 2016. više nikad neće ponoviti, dogodila se 2018., u kojoj su nogometaši postali druga reprezentacija svijeta i nakon čijeg smo veličanstvena uspjeha u samo četiri mjeseca dobili još petero svjetskih prvaka u olimpijskim sportovima – u veslanju (Sinkovići), jedrenju (Fantele), tenisu (Čilić, Ćorić, Pavić, Dodig, Škugor), karateu (Kvesić) i BMX biciklizmu (Ranteš) – a najbolji je na svijetu i jedriličar Enrico Marotti na neolimpijskoj dasci. Zar sve to, kada smo tako talentirana sportska nacija, nije poticaj da se u Hrvatskoj u sport ulaže puno više nego dosad? Evo kako na to gleda Zlatko Mateša, negdašnji premijer, a danas predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora.
– Hrvatski sport puno više doprinosi BDP-u nego što on od države dobiva. Ako sport u strukturi BDP-a sudjeluje sa 1,6 posto, onda bi i s 1,2 posto izdvajanja za sport država još uvijek dobila više nego što bi davala. Nažalost, kod nas se o sportu još uvijek govori kao o mjestu troška, dok se u Europi govori o industriji sporta. Ne manje od pet posto prihoda izravno je vezano sa sportom, a ako je turizam zaradio 10 milijardi eura, onda je najmanje 500 milijuna vezano za sport.
Treba se boriti za sport
Kad god se postigne neki veliki uspjeh, hrvatskim političarima puna su usta obećanja.
– Sjetite se samo uspjeha rukometaša i obećanja vezanih za rukometni dom, a obećavalo se kada su vaterpolisti osvojili svjetsko zlato. Pogledajte samo na čemu igra naša nogometna reprezentacija, na ruglu od stadiona. Hrvatska je prvak svijeta u tenisu, a nema nacionalni teniski centar, usto se on može sagraditi djelomično i novcem europskih fondova – ističe Mateša i dodaje:
– Kada pogledate podatke Gospodarske komore o potrošnji u vrijeme nogometnog SP-a, on je bio veći za pet milijardi kuna, a čista dobit države bila je 25 posto od toga. Država za sav vrhunski sport ulaže oko 150 milijuna kuna, dok se ostalo događa na lokalnoj razini. A ondje neke brojke mogu zavarati jer se pod ulaganjima u sport vode i dvorane kao Arena Zagreb, koja je zapravo gradska multifunkcionalna dvorana u kojoj je tek 30 posto sportskih sadržaja. Zašto bi se takva dvorana financirala samo iz sportskog proračuna? Država bi trebala za sport izdvajati najmanje jedan posto proračuna što bi bilo oko 1,5 milijardi kuna, a mi bismo u sportu bili jako zadovoljni i milijardom.
No, za takvo što netko se mora boriti, prije svega Državni ured za sport iz kojeg su nam dostavili podatke o porastu izdvajanja države za sport. Ove su godine povećana na više od 300 milijuna kuna, što ne uključuje izdvajanja lokalne i regionalne samouprave koja iznose nešto više od milijardu kuna. No, je li to sve dovoljno da bi se prezentacija Hrvatske u svijetu kad je riječ o sportu zadržala na ovoj razini?
Pogledajte video dočeka tenisača u Zagrebu:
Izdvajali bi oni puno vise da ima u sportu njihovih udbokomunjara i veliko srba..ovako vaznije im je podmititi pupovca ,udbokomunisticko sorosovske udruge i medije...