Hrvati igraju u dvoranama koje prokišnjavaju, kako da se borimo s uređenim Dancima i drugima?

Kakva se poruka šalje igračima koji prvi put nastupaju na nekom velikom natjecanju ako gotovo kompletna javnost, stručna ili ona nestručna, unedogled ponavlja da su na njihovu mjestu trebali biti taj, taj i onaj kojeg ne spominjemo, ali zbog njega smo zapravo ljuti? Pa otprilike "vi ste bezveznjaci i da su oni tamo, Hrvatska bi bila...". Što? Prvak Europe? Zašto onda lani nije bila prvak svijeta u Egiptu? Ili bar igrala u polufinalu? Izbornik se mora znati suočiti s kritikama, jer nije to klub, a ako to nije u stanju... Živa istina.

No, valjda bi i kritičar, bio on trener ili samo novinar, isto tako morao znati podnijeti protuudar? Ili je zakonski zaštićen? U biti je najbolje razgovarati i razmjenom mišljenja obostrano se obogatiti nekim spoznajama. Zanimljiv je taj novi val u reprezentaciji sa čak četvoricom rođenih Riječana. Tin Lučin rukomet je učio u klubovima Kozali i Zametu, a zatim su uslijedili PPD Zagreb, Ademar i Wisla; Halil Jaganjac krenuo je s Kozale, da bi se nakon kratkih epizoda u Parizu i Skoplju razvio u našičkom Nexeu; Filip Glavaš je nakon Kozale i Zameta prošao još Varaždin, Umag i Poreč; Veron Načinović razvijao se u Zametu, a potom su uslijedili Celje i Montpellier. Krenemo li dalje od Rijeke, otkrit ćemo da je Zvonimir Srna krenuo od Metkovića preko Dubrovnika i došao do Zagreba. Nikola Grahovac, rođen u Čakovcu, a odrastao u Plaškom, trenirao je u RK Ogulinu, pa preko Dubrave došao u PPD Zagreb. Marin Jelinić se nakon Metkovića i Kaštela kao igrač razvio i afirmirao u Nexeu, dok je Mateo Maraš prvi zvučni izdanak splitske akademije Balić - Metličić.

Dakle, izuzev Martinovića, svi su prošli taj sustav HR-rukometa, kroz razne klubove i selekcije. S obzirom na uvjete u kojima nam egzistira momčadski sport, dečki i nisu loši kako se priča. A kako stojimo s uvjetima, neka posvjedoči sljedeće... Spomenuti riječki klubovi Kozala i Zamet egzistiraju već godinama u teškim financijskim uvjetima i vječnoj borbi da se održi makar nekakav oblik profesionalnog pogona. Dubrava, klub u kojem je radio izbornik Horvat, trenira i igra utakmice u školskoj dvorani s krovom koji godinama toliko prokišnjava da je delegat ljetos htio prekinuti dvoboj i time izbaciti momčad iz Europe jer se ženi u publici prolom oblaka tako sručio na glavu da je na tribini morala otvoriti kišobran! Direktor košarkaškog kluba iz iste dvorane priznao je da su vijci na parketu popustili te da taktiku za suparnike grade tako da ih tjeraju na dio terena gdje lopta slabije odskače. (!?)

Iz spomenutog Dubrovnika glavna vijest lani bila je da su se članovi uprave mlatili na terenu s igračima koji mjesecima nisu vidjeli plaće, a s tribine su ih još onda i vrijeđali! I svaka čast Vladi Šoli koji bi s karizmom zlatnog olimpijca i svjetskog prvaka mogao zabavljati narod u nekom realityju vitlajući kuhačom, jer je bio spreman otići i u takvu sredinu, pokušati nešto napraviti, podići makar nekog igrača koji može postati potencijal. I sada takvi kakvi smo, stanemo pred dobro razrađene i financijski potkovane sustave poput norveškog, francuskog ili danskog i kažemo "ma dobro, možemo mi s njima". Pa jesmo li pri sebi!?

Hrvatska ima važno mjesto u povijesti rukometa, njeno ime nosi respekt, pa pokazuju to i najveći suparnici ne štedeći se nimalo da bi je pobijedili. Posljednja dva zlata, 2003. i 2004., osvojila je u jednom međuprostoru između dviju grandioznih francuskih generacija i u trenutku kad su vladari devedesetih Šveđani i Rusi sišli sa scene, a nove velesile još nisu zavladale.

Tek nakon tih titula Balićeve generacije svjetski prvaci postali su, primjerice, Španjolci i Danci koji to nikad prije nisu bili, u olimpijskom finalu igrao je Island, a do finala SP-a došli su Poljska, Katar i Norveška. Probiti se ovoj novoj generaciji u vrh teže je možda nego ijednoj prije, ali nije nemoguće.

No, to za njih ne mogu učiniti, iako im mogu pomoći, ni izbornik ni Ivano Balić na klupi, a ni javnost tako što će lupiti šakom o stol grmeći "vi to morate!". To mogu jedino oni sami stalno si podižući letvicu kriterija i očekivanja. Što će biti s Horvatom i Balićem? Čini se da je i u vrhu našeg rukometa podjela oko toga. Čvrsto su ih podržali Červar i predsjednik Saveza Grahovac koji je, osim što je odvjetnik, nekoć bio i dobar trener. Svi drugi, poput direktora PPD Zagreba koji traži da se hitno poduzmu koraci, okrenuli su palac dolje. Ili šute. Bez potpore cijele rukometne zajednice, teško će išta. Uz najbolju volju. Nakon što je minulo siječanjsko ludilo, rukomet će tradicionalno prekriti muk. Ili će se o njemu pričati sporadično. U proteklih dva i pol tjedna pričalo se i previše. A kad se puno priča, što bi rekao naš Ćiro – svašta se i kaže...