Najtrofejniji je hrvatski vaterpolist kad su u pitanju medalje s reprezentacijom. Srebro s upravo okončanog završnog turnira Svjetske lige 21. mu je odličje u kolekciji. I to samo u seniorskoj konkurenciji. A Andro Bušlje (33) osvajao ih je i s juniorima: broncu i srebro na europskoj te još jedno srebro na svjetskoj razini. Kilogrami su to već metala, ali nije to ništa prema tonama što ih je Andro ponio na svojim leđima u titanskoj borbi s najboljim svjetskim sidrašima.
Čekali smo da uđemo u sobe
Andro je, naime, branič, jedan od najboljih što ih svijet ima. I to ne od jučer, imao je samo 21 godinu kad se s hrvatskom vrstom popeo na vrh svijeta u Melbourneu 2007. godine. I otada je standardni član najbolje hrvatske vrste: osvojio je 21 od 22 naše posljednje medalje. Nije ga bilo samo u Almatiju 2014. kada smo u Svjetskom kupu osvojili broncu. S tim detaljem smo i započeli naš razgovor.
Zbog čega ste propustili to natjecanje i je li vam sad žao zbog toga?
– Izbornik Tucak je za Almati nama nekolicini dao slobodno jer smo uistinu imali previše utakmica, otišao je s mlađim igračima. Je li mi žao? I jest i nije, kako se uzme – kaže Bušlje koji je i s klubovima (s Jugom 2006. i Olympiakosom 2018.) bio europski prvak, a lani je proglašen i najboljim hrvatskim vaterpolistom.
Jeste li na početku karijere očekivali da ćete osvojiti tako puno medalja?
– Nisam mogao očekivati toliko medalja, samo sam se nadao da će ih biti puno. No volio bih da ih je bilo još. Posebno mi u tom smislu nedostaje medalja sa SP-a 2005. godine u Montrealu. U borbi za broncu igrali smo s Grcima, vodili smo s 9:8, ali devet sekundi prije kraja Afroudakis je šraubom izjednačio, a ja sam ga čuvao. U produžecima smo tu utakmicu izgubili...
Sad osvajamo medalje, ali ovi finali sa Srbima nam baš ne idu?
– Da, to nam je jedan minus, možda i posljednji koji trebamo ispraviti. Posljednjih godina ta razlika u finalima nije velika, siguran sam da će se uskoro i to promijeniti.
U beogradskom finalu propustili smo lijepu priliku?
– Mi smo u Beogradu išli na prvo mjesto, na žalost nismo uspjeli. Od početka turnira igrali smo sve bolje i bolje, vrhunski smo otvorili finale sa Srbijom i poveli s 4:1. No poslije smo malo stali, oni su odlična momčad, a imali su i podršku punog stadiona...
Kako vam je inače bilo tih dana u Beogradu? Jeste li izlazili?
– Pa, uglavnom u okolici hotela Crowne Plaza u kojem smo bili smješteni. Vrijeme je bilo loše, skoro svaki dan padala je kiša i nije baš bilo idealno za izlaske. Posljednji dan u hotelu je nestalo i struje, dugo smo čekali da uđemo u sobe jer kartice nisu radile. Nije bilo baš ugodno...
A kako sad provodite dane u svom Dubrovniku?
– Odmaram se malo, s djecom idemo na more. Tako je vruće da se može biti ili doma ili na moru.
Ovih dana počinju vam završne pripreme za SP u Južnoj Koreji. Što očekujete od Gwangjua?
– Važno je osigurati nastup na OI u Tokiju, a to bi značilo i nastavak kontinuiteta osvajanja medalja na svjetskim prvenstvima koji smo započeli još u Melbourneu 2007. godine.
A vama i Jokoviću pruža se prilika da postanete prvi Hrvati s tri svjetska zlata?
– Bilo bi to sjajno. Ne samo zbog nas, nego zbog momčadi. Mi smo ipak momčadski sport i pojedinačni dosezi nisu toliko bitni.
Lako s grčkoga na talijanski
Ovo ste ljeto Olympiakos zamijenili Pro Reccom?
– Pa, istekao mi je trogodišnji ugovor s Olympiakosom, a Grci neko vrijeme nisu znali planove za sljedeću sezonu. U međuvremenu je uskočio Pro Recco, gdje su i Bijač i Rudić, tako da nisam puno dvojio o njihovu pozivu. Poslije mi je i Olympiakos nudio produljenje suradnje, ali morao sam se zahvaliti. Recco je okupio vrhunske igrače, želi osvojiti Ligu prvaka.
Sad vaša djeca, Andrea (6) i Petar (2), moraju s grčkoga prelaziti na talijanski?
– Djeci to nije problem, Andrea je išla u vrtić pa grčki govori kao i hrvatski. Naučit će brzo i talijanski. Ja sam, prije Olympiakosa, godinu dana proveo u Posillipu pa razumijem prilično talijanskoga, ali trebat će mi malo vremena da mi se to vrati.
Vrlo neugodno, vrlo,....