Dubrovčanin Hrvoje Perić (31, 203 cm) jedini je naš košarkaš koji se ove sezone može pohvaliti naslovom državnog prvaka u nekoj od, nazovimo to tako, košarkaških liga petice. Španjolski, francuski, grčki i turski prvaci nemaju nijednog hrvatskog košarkaša, ali ga ima najnoviji talijanski prvak Reyer Venezia.
Štoviše, Perić nikako nije sporedni član ove trofejne momčadi, već jedan od njenih najboljih igrača. Hrvoje je bio najbolji strijelac prvaka u osnovnom dijelu sezone, a igrao je dobro i u doigravanju.
– Moram priznati da sam prve dvije utakmice finala protiv Trentina odigrao dobro, ali preostale tri ispod svoje razine – kazao nam je samokritički u trenucima kada je kritika suvišna.
Prvaci nakon 74 godine
Jer, Venezia je ponovo prvak nakon pune 74 godine, što će reći da je posljednji put ovaj klub šampionom bio u Mussolinijevoj Italiji.
– Feštati smo počeli u dvorani, nastavili u busu i dovršili u jednom noćnom klubu u Mestreu koji su otvorili specijalno za nas. Doduše, proveli smo i 40 minuta stojeći na cesti jer je trenerovoj supruzi na automobilu puknula guma. A nju je mijenjao Amerikanac McGee jer je on bio najprisebniji od svih nas. Inače, ovaj naslov jako puno i meni znači jer mi je prvi u karijeri. Doduše, piše mi u biografiji da sam bio dio one momčadi Splita koja je osvojila prvenstvo i kup, no u tom sastavu za koji su igrali Rađa i Zdovc ja baš i nisam participirao.
Naslov u kojem je jako puno participirao znači mu jako puno zbog još jednog razloga.
– Jedina konstantan u mojoj karijeri bilo je osporavanje i ovaj sam trofej posvetio braći Mislavu i Teu te roditeljima Josipu i Anuški jer oni su mi svih ovih godina bili moji “odvjetnici”, oni su ispravljali krive Drine. Ja sam svoj trofej osvojio zimus kada mi se rodio sin, a ovo je da oni mogu uživati.
Supruga Nikolina i mali David napustili su Veneciju netom prije početka finala doigravanja, a Hrvoje će u gradu mostova ostati još neko vrijeme.
– Čelnici kluba još nisu odlučili hoćemo li imati neku službenu feštu ili ne i gdje bi to bilo pa su nam rekli da ne napuštamo grad.
Kako je živjeti u gradu koji predstavlja jednu od najvećih svjetskih turističkih atrakcija?
– Mi igrači ne živimo na samom otoku. Meni se sve skupa dosta sviđa jer Venecija je na prometno vrlo zahvalnom mjestu. U toj regiji Veneto ima jako lijepih gradova kao što su Treviso, Padova, Verona, Vicenza, a i Zagreb je na samo tri i pol sata.
Gušta li i on poput turista na Piazzi San Marco?
– Prvih sezona, a ovo mi je bila četvrta, išao sam puno češće. Zapravo, svaki slobodan dan bacio bih đir i popio kavu. Volio sam otići do povijesne jezgre jer bih imao osjećaj da sam otišao u neko drugo vrijeme što mi je bio jako dobar predah od košarkaških obveza.
Nije li kavica na Trgu svetog Marka skup sport?
– Na samom trgu sve je skupo, ima mjesta na kojima je kava 15 eura, no samo dvije ulice dalje može se popiti kava za jedan euro, a i objedovati za 10 eura.
Izbornikov osigurač
Hrvoje će Veneciju uskoro zamijeniti rodnim Dubrovnikom, no nas zanima hoćemo li ga vidjeti na Eurobasketu?
– Još krajem siječnja zvao me izbornik Petrović i hvala mu što me uvrstio među sva ta imena jer svakom igraču godi biti na popisu reprezentacije. No meni se čni da je moje ime tu više kao nekakav osigurač, za slučaj da se netko ozlijedi ili slično. Uostalom, imam ja sada i neke zrele godine pa je i logično da priliku dobiju mlađi. Ja sam stekao dojam da ću ja biti potrebniji za kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo koje slijede nakon Eurobasketa.
Stječe se i dojam da su Perića prijašnji izbornici zaobilazili.
– Bio sam na pripremama za kvalifikacije za EP 2007. kod izbornika Repeše te na pripremama za SP 2010. kada je izbornik bio Joke Vranković, no tada sam bio i ozlijeđen i bolestan i ne bi bilo pošteno da sam išao na to natjecanje. No bilo je drugih godina kada sam trebao dobiti priliku, a nisam, no tako se odvrtjelo i neću sada kukati za tim.