Listajući nedavno sportske almanahe i tražeći hrvatske trenere koji su sa svojim klubovima, stranim i domaćim, izborili nastup na europskoj sceni i na proljeće, isplivalo je ime lvana Golca (70). Taj je stručnjak, inače legenda Partizana za koji je igrao od 1968. do 1978., s Beograđanima u sezoni 1989./1990. došao do četvrtfinala Kupa pobjednika kupova, u kojemu ga je izbacio iz natjecanja Dinamo iz Bukurešta.
Na putu do četvrtfinala, Partizan je bio eliminirao nizozemski Groningen, a potom i Celtic. Golac kaže da je uzvratna utakmica Celtic – Partizan (5:4) svrstana među deset najboljih europskih utakmica svih vremena.
No, zašto uopće ovakav uvod o Ivanu Golcu? Zato što je Golac – Hrvat, rođeni Koprivničanin, čovjek koji se proslavio u Partizanu, bio prvi stranac u prvoj engleskoj ligi kada je 1978. potpisao za Southampton.
Jeste li vi doista Hrvat, hrvatski nogometaš i trener?, pitali smo ga u telefonskom razgovoru.
Živio je san na Wembleyu
– Ja sam uvijek bio jugoslavenski nogometaš i trener – kazao nam je diplomatski Golac kojega smo dobili u mjestu Orašac kod Aranđelovca u Srbiji i nastavio:
– Rođen sam u Koprivnici, a moji roditelji, Ivan i Marija, rodom su iz mjesta Lič u Gorskom kotaru. Imam i brata Miljenka. Kada sam imao dvije godine, obitelj se iz Koprivnice preselila u Beograd, jer mi je otac bio pripadnik Titove garde. Danas u Koprivnici nemam više rodbine, a u Zagrebu sam imao tetu, rođenu sestru moga oca. U Zagrebu živi moj bratić Branko Malnar, u Zagrebu imam dosta prijatelja i doista volim Zagreb.
Ispričao nam je Golac i jednu zanimljivost vezanu uz svoje prezime.
– Jeste li znali da su u momčadi slavnog Građanskog nastupala čak četiri Golca: Ivica, Zlatko, Miroslav i Leopold? Vjerojatno su to moji daljnji rođaci.
U razgovoru s legendom Partizana neizbježno je prisjećanje na još jednoga Hrvata koji je obilježio povijest beogradskog kluba. Ante Biće Mladinić bio je vaš šampionski trener u sezoni 1977./1978.?
– Ante Biće Mladinić jedan je od trojice trenera za koje sam bio posebno vezan. Preostala dvojica su Nikola Marjanović koji me trenirao u Partizanovim poletarcima i učio me ne samo nogometu nego i ponašanju, kako u sportu biti čestit, moralan, džentlmen. Drugi je Zoran Miladinović, Mladinićev pomoćnik.
A o Mladiniću mogu reći da je on bio zaslužan za Partizanov nadimak “parni valjak”. Mi smo u toj sezoni doista mljeli sve pred sobom! Bila je to najmoćnija šampionska sezona jednoga kluba u bivšoj državi. U susretima s klubovima velike četvorke izgubili smo samo jedan bod, od Hajduka u Beogradu, bilo je 0:0. Sezonu smo okončali gol-razlikom 55:19.
Uvijek ste bili sretni u Partizanu?
– Baš i nisam. Evo, reći ću vam da sam 1974. godine imao poziv Dinama i da sam odlučio prijeći u Maksimir. Bila je to i želja moje majke, koja je navijala za Dinamo, a dobro je poznavala legendu Dinama Marijana Brnčića. Usto, poznavao sam Dinamove igrače, od kojih su Belin i Ramljak bili moji ljubimci.
Toliko sam bio odlučan doći u Dinamo da sam štrajkao u Partizanu. No, prema tadašnjim propozicijama, ako bi klub igrača svrstao u prvu kategoriju, igrač nije mogao promijeniti klub. Tako me Partizan uspio zadržati.
Jeste li 1976. godine nastupili za Partizan u utakmici u kojoj je Hajduk u Beogradu slavio sa 6:1?
– Kako nisam bio u dobrim odnosima s trenerom Kaloperovićem, u toj utakmici on me ostavio na klupi. A već u prvih 15 minuta bilo je 2:0 za Hajduk, Šurjak nas je uništavao. Ušao sam u igru kada je utakmica već bila izgubljena.
Nakon te utakmice prišao mi je Hajdukov direktor Ante Žaja i kazao mi da me Ivić želi dovesti u Hajduk. Jako sam cijenio šjor Ivana i njegov Hajduk koji je dominirao jugoslavenskom ligom, igranje kod Stare plinare bilo je neponovljiv užitak.
Moj tata Ivan bio je hajdukovac i sigurno bi bio sretan da sam završio u Splitu. No, postojala je nepremostiva prepreka: već sam bio odlučio tog ljeta ići na odsluženje vojnog roka i to se nije moglo promijeniti.
Kakav ste nogometaš bili?
– Bio sam desni branič koji je istodobno mogao biti i desno krilo. Southampton me doveo u ljeto 1978. kao jednog od prvih stranaca na Otoku, a koji mjesec nakon ostvario mi se dječački san.
Naime, kada sam bio dječak, gledao sam 1960. na TV-u utakmicu Engleska – Jugoslavija 3:3 na Wembleyu i tada sam si kazao: “I ja ću jednoga dana zaigrati na ovom stadionu!”. U siječnju 1979. moj Southampton igrao je na Wembleyu finale Liga kupa protiv tadašnjeg europskog prvaka Nottingham Foresta. Bili smo poraženi (2:3), a igralo se pred sto tisuća gledatelja. To je bio posljednji finale na Wembleyu pred tolikim brojem gledatelja.
Golac je od 1978. do 1983. skupio 144 nastupa za Southampton, potom od 1984. do 1986. još 24.
– U sezoni 1980./1981. bio sam proglašen najboljim igračem Southamptona, što mi je bila osobita čast i ogromno priznanje jer su u toj momčadi bili legendarni Alan Ball i Zlatna lopta Kevin Keegan. Imali smo monstruoznu momčad! Kad smo već kod priznanja, ugledni britanski list The Observer uvrstio me 2005. godine među deset najutjecajnijih stranaca u engleskom nogometu; ispred mene stavili su Cantonu, Zolu i Vieiru.
Usto, ja sam jedini igrač i trener koji je član kuće slavnih u čak tri kluba; Partizanu, Southamptonu i Dundee Unitedu, čiji sam trener bio od 1993. do 1995. S Dundee Unitedom sam 1994. godine napravio najveću senzaciju na Otoku svladavši u finalu FA kupa Glasgow Rangers 1:0. Tako sam spriječio da Rangersi treću sezonu osvoje trostruku krunu u Škotskoj. Kada se treneru Rangersa Walteru Smithu spomene moje ime, zacrni mu se pred očima.
U Southamptonu vam je suigrač bio Ivan Katalinić?
– Ivan je došao 1980. godine iz Hajduka, u kojemu je postao reprezentativac i osvojio brojne trofeje. Sjećam se da je bravurozno branio u utakmici s Liverpoolom na Anfieldu, u kojoj smo slavili 1:0, a nasuprot nas stajala je za mene najjača nogometna momčad svih vremena, redsi s Dalglishem, Sounessom, Hansenom, Clemenceom, Leejem, McDermottom i Billom Shanklyjem na klupi.
“Neki su treneri povlašteni”
Bili ste trener na Otoku. Kako gledate na ono što se Biliću dogodilo u WBA koji je uveo u Premiership?
– Znate kako se kaže; lakše je u nogometu doći do vrha, nego na njemu ostati. Naravno da je Bilić zaslužio više kredita, jer je prošao s WBA-om kroz najtežu ligu na svijetu i doveo ga u Premiership, ali zapad je takav, tu nema sentimenata, emocija, ondje se priznaje samo rezultat. Ja ću Biliću priznati da je napravio dobar posao, a to ne mogu reći za svakoga trenera – ističe Golac, pa pojašnjava:
– Neki treneri su povlašteni. Evo, pogledajte Guardiolu; potrošio je u Manchester Cityju milijardu i pol funta i nije uspio postati prvak Europe. Falšao je – izravan je Golac.
Josep Guardiola je ‘falš trener’?
– Je li bio u Bayernu, je li mogao dovesti koga god je htio i – je li bio prvak Europe? To je ono što sam govorio Škotima, referirajući se na Celtic i Rangers. Hvalite se s toliko i toliko naslova prvaka Škotske, a ja pitam – što ste napravili u Europi?
Pratite li Hrvatsku ligu, Slaven Belupo iz vašega rodnoga grada?
– Oduvijek sam, još kao dijete, pratio sve sportove. Nekada sam navijao za rukometaše Partizana iz Bjelovara, kasnije za Podravku. Da, pratim i Slaven Belupo, pa i Dinamo, koji je bio sjajan u Europi ove sezone.
Kak ti se da Dasoviću!!