Sportski tjednik Max donosi priču o Igoru Bišćanu, jedinom nogometašu u HNL-u koji je osvojio Ligu prvaka. Nakon još jedne operacije koljena ne namjerava završiti karijeru.
- Prije godinu dana imao sam sličnu operaciju zgloba i vratio sam se dosta brzo. Očekujem da će tako biti i ovaj put. Uopće ne razmišljam o kraju karijere, namjeravam u Dinamu odigrati još najmanje dvije-tri sezone! I izboriti Ligu prvaka ili europsko proljeće.
Ligu prvaka u Maksimiru je doživio u jesen 1998.
- Uvijek ću se sjećati debija protiv Porta. U poluvremenu mi je trener Zajec rekao: "Zagrij se, ulaziš u igru!" Osjećao sam veliku tremu, nisam se zagrijavao, nego sam od radosti trčao po terenu gore dolje i pitao se: "Uf, što sada?" Na kraju je odlično ispalo, mi smo pobijedili, a taj susret za mene je ostao neponovljiv doživljaj - dodaje Bišćan.
Dvije godine nakon europskog naslova s Liverpoolom Igor se našao na životnoj prekretnici. Prelazak u Panathinaikos nije bio najbolji izbor, na kraju sezone 2007. odlučio je nogomet ostaviti po strani. U tom razdoblju, priznaje, događale su mu se čudne stvari u glavi. Sve je to rezultiralo da se nakon sedam godina izbivanja vrati na Maksimir. Najružniji su detalji odlazak iz kampa reprezentacije uoči susreta s Bugarskom 2003. i tučnjava s taksistom.
- Svjestan sam da je to velika mrlja u mojoj karijeri, ali jednostavno tu nepravdu nisam mogao podnijeti. Možda sam to mogao pametnije i diplomatskije izvesti, ali nisam. Za mene se izmislilo pravilo da igrač koji nije standardan u klubu ne može igrati za reprezentaciju. Pa kako bi sada naša reprezentacija izgledala da u njoj ne igraju svi reprezentativci koji nisu standardni u svojim klubovima! Ja se nikome nisam zamjerio, a jesu li se zamjerili neki ljudi oko mene za mog transfera u Liverpool, to ne znam. Te ljude koji su me držali podalje od reprezentacije i danas nastojim ne sresti.
Što se tiče tučnjave s taksistom, pola sata nakon što se to dogodilo, ja sam požalio. Smatram sebe dovoljno ozbiljnim da izbjegnem takve situacije, ali, eto, dogodilo se i reagirao sam u samoobrani - kaže Igor Bišćan.
Kada je navršio dvije godine, obitelj se preselila u Dugave. Stariji brat Hrvoje prošao je sve Dinamove selekcije, ali nije igrao za prvu momčad. Zbog ozljede karijeru je prekinuo dosta mlad, ali zato je mlađi brat Igor ostvario želju njihove majke Ružice, koja je bila velika navijačica Dinama.
- Moja mama Ružica jedna je od najvećih navijačica Dinama! Ona je čekala da se upale reflektori, otrčala bi na stadion kod legendarnog oružara Nikole Markovića, zadužila bi Dinamovu zastavu i s njom sjela na istok, ispod reklama. Nije propuštala ni jednu utakmicu. Tu ljubav prema Dinamu prenijela je na nas djecu. Učila nas je napamet sastave Dinama - kaže Igor.
Cijelu priču pročitajte u Maxxxu!
napuhani puran. u to vrijeme u liverpoolu je igrao zadnjeg veznog (i to uglavnom kao rezerva) a u hrvatskoj je tada to mjesto zauzimao niko kovač. da ti dečko možda ne misliš da si tada zaslužio igrati prije njega. ako tako misliš onda ti nisi prvi nego si ti glup.