I danas poslušam Červara

Slavko Goluža (40), izbornik hrvatske rukometne reprezentacije, napravio je velik posao na europskom prvenstvu u Srbiji plasmanom u polufinale. Pregledavajući statističke podatke nametnuo se zanimljiv zaključak - Goluža je naš najtrofejniji rukometaš!

Atlanta je broj jedan

Bio je član prve generacije hrvatskih rukometaša koji su osvojili olimpijsko zlato u Atlanti, svjetsko srebro na Islandu te broncu na europskom prvenstvu u Portugalu. Bio je član Červarove generacije s kojom je kao igrač osvojio još jedno olimpijsko zlato u Ateni, svjetsko zlato u Portugalu te svjetsko srebro u Tunisu. Kao pomoćni trener Line Červara upisuje dva europska srebra (2008. i 2010.) te svjetsko srebro u Hrvatskoj (2009).

– U onoj prvoj generaciji bio sam jedan od najmlađih igrača, uz Jovića i Loserta. Stariji, poput Saračevića, Bašića, Smajlagića i Perkovca su me dobro prihvatili. Kasnije, kada bi dolazili u Hrvatsku, a svi su tada igrali vani, uvijek bi se javili i uvijek bismo popili piće. Naravno da će mi iz tog vremena najviše u sjećanju ostati Atlanta. Znam da sam prije finala molio pokojnog Iztoka Puca da, kad već nije mogao igrati, barem sjedi na klupi. To mi je puno značilo jer je velik teret pao na moja leđa u toj finalnoj utakmici, a bilo mi je puno lakše kada sam ga vidio na klupi.

Nakon Atlante ta je generacija otišla, a Slavko je nastavio svoj put, no godine koje su slijedile nisu baš bile prožete uspjesima reprezentacije. Na SP-ima triput smo ispadali u osmini finala, a na Europskim prvenstvima bili smo daleko od medalja.

– Na SP-u u Japanu 1997. slomio sam prst i zbog te ozljede propustio sam Mediteranske igre u Bariju. To je bilo jedino veliko natjecanje koje sam morao propustiti. Hvala Bogu da nisam imao više ozljeda u karijeri.

Je li za njega bilo iznenađenje što je nakon posljednjeg mjesta na EP-u u Švedskoj 2002. godine reprezentaciju preuzeo Lino Červar?

– Ne! Červar je prihvatio vruć krumpir, a ja sam, uz Jovića i Šolu, bio najstariji, sve ostalo su bili klinci. Sjećam se kvalifikacija za SP, igrali smo protiv Češke u Kutiji šibica pred 50 navijača! Danas, kada nas prati puno, puno više navijača uvijek se sjetim te scene iz Kutije šibica i naših početaka.

Umirovio se zbog Duvnjaka

Te 2003. godine svi ga dobro pamte po onoj polufinalnoj utakmici na svjetskom prvenstvu kada je briljirao protiv Španjolaca i bio jedan od najzaslužnijih za plasman u finale.

– Nećete vjerovati, ali je puno teža bila druga utakmica u skupini protiv Saudijske Arabije! Nakon poraza od Argentine odsjekle su nam se noge, mislim da je Balić dobio crveni karton. Tu sam uzeo malo više odgovornosti i na kraju smo pobijedili i kasnije došli do zlata.

Posljednje veliko natjecanje kao igrač odradio je na Europskom prvenstvu u Švicarskoj 2006. godine.

– Jednostavno sam vidio da više ne mogu tako brzo trčati. Rukomet je dobio na brzini i procijenio sam da je bolje da uz Balića priliku dobije mladi Duvnjak, nego da ja ulazim na 10-15 minuta. Lino je znao za moju odluku da više neću igrati, a rekao sam mu da kada me bude trebao bilo što, da me slobodno pozove. I pozvao me da mu budem pomoćnik, što sam prihvatio bez razmišljanja.

Bio je pomoćni trener tri godine, a onda 2011. preuzeo reprezentaciju.

– Nekako sam osjećao da će Lino otići. No, poučen prijašnjim iskustvima nisam vjerovao u to, jer je Lino bio u stanju svoju odluku promijeniti u posljednji trenutak ili napraviti nešto što nitko ne bi očekivao. Radeći uz njega sigurno je da sam puno naučio.

Uoči odlaska na EP na Kamenitim vratima zapalio je svijeću.

– Zapalio sam svijeću želeći da na prvenstvu moji dečki skupa sa stručnim stožerom damo sve od sebe. Inače, puno mi znači vjera u Boga. Svaki put se prije utakmice prekrižim, a uvijek sa sobom nosim krunicu koju mi je darovao Papa za vrijeme nedavnog posjeta Zagrebu.

Cijeli intervju pročitajte u današnjem MAX-u.