Najbolji svjetski rukometaši okupili su se ponovno u Egiptu, i to nakon 22 godine. Svjetsko prvenstvo na rasporedu je od 13. do 31. siječnja, a prije 22 godine igralo se od 2. do 15. lipnja. Bilo je to posljednje veliko rukometno natjecanje koje se igralo na kraju sezone. Već se 2000. godine muški rukomet seli u siječanj, a Hrvatska je dobila čast da bude prvi zimski domaćin.
Što se promijenilo od Egipta do Egipta? Primjerice, prije 22 godine svjetski prvak bila je Švedska, druga je bila Rusija, a treća Jugoslavija. Danas te reprezentacije ne spadaju u sam vrh svjetskog rukometa. Švedska, doduše, može iznenaditi, Rusija je stekla pravo sudjelovanja nakon što je dobila pozivnicu, dok se Srbija, reprezentacija koja je naslijedila bivšu Jugoslaviju, nije ni plasirala na ovaj SP.
Favoriti ovogodišnjeg SP-a bili su blizu vrha i prije 22 godine – Španjolska je 1999. bila četvrta, Njemačka peta, Francuska šesta. Danska je bila deveta, a domaćin Egipat nada se ove godine boljem plasmanu od 7. mjesta.
Nama je drago da je Hrvatska u međuvremenu znatno napredovala. U Egiptu smo 1999. godine osvojili skromno deseto mjesto. Prije 22 godine igrale su se skupine u Kairu, Ismailiji, Port Saidu, a ove godine igra se u trima novim dvoranama, u sredozemnom gradu Borg el Arabu te prigradskim naseljima Kaira. Završnica će se igrati u Kairu u dvorani kapaciteta 16.000 mjesta, gdje se igralo i 1999. godine.
Drukčiji je i sustav natjecanja. Prije 22 godine na SP-u su igrale 24 reprezentacije, podijeljene u četiri skupine po šest, dok ove godine igraju 32 reprezentacije podijeljene u osam skupina po četiri.
Nakon zlatne olimpijske medalje u Atlanti očekivalo se da će hrvatski rukomet zadržati poziciju u vrhu. No, dogodila se smjena generacije pa smo na Svjetskom prvenstvu u Japanu 1997. ispali u osmini finala, a godinu dana poslije smo na Europskom prvenstvu u Italiji osvojili osmo mjesto.
Pokojni Velimir Kljaić nas je vodio do zlata u Atlanti da bi zbog obaveza u Njemačkoj napustio klupu. Izbornikom za SP u Japanu 1997. imenovan je Ilija Puljević. Kljaić je poslije toga dobio dozvolu njemačkog kluba pa je sjeo na klupu Hrvatske 1998. godine.
Nakon kiksa u Italiji Kljaić je ipak ostao na klupi i odveo reprezentaciju na Svjetsko prvenstvo u Egipat. Na raspolaganju je imao vratare Kelentrića, Bašića i Loserta, krila su bili Maraš, Ćavar, Zrnić i Džomba, na crti Jović i Kljaić te u vanjskoj liniji Bilić, Dominiković, T. Valčić, Goluža, Šarić, Čaprić i Mikulić. Bilo je to spoj nekolicine iskusnih igrača, ali i tada mladih Džombe (22 godine), Zrnića (20), Dominikovića (21).
Sve oči bile su uprte u Patrika Ćavara, tada igrača Barcelone. U Egipat je došao s ozljedom rebra. Pokušavali su ga naši liječnici osposobiti, ali je na kraju dan prije početka SP-a otišao u Hrvatsku jer jednostavno nije mogao igrati. Ta vijest pogodila je izbornika koji je umjesto njega ubacio Ivicu Maraša.
Naši rukometaši bili su u skupini C koja se igrala u Ismailiji. To je grad koji se nalazi na zapadnoj obali Sueskog kanala, otprilike na pola puta između Port Saida na sjeveru i Sueza na jugu. Kanal je na tom području širi zbog jezera Timsah.
Sve reprezentacije bile su smještene u jednoj vojnoj bazi dok su novinari bili smješteni u jednom hotelskom resortu. U slobodno vrijeme okupili bi se na hotelskom bazenu odakle bi gledali kako se veliki brodovi teškom mukom kreću kroz Sueski kanal. Organizatori su nam toplo preporučili da ne odlazimo do grada jer nije sigurno, što smo na kraju i poslušali. Velimir Kljaić često je dolazio do hotela, ali ne na konferencije za novinare, već je igrao tenis.
– Mali, strgao sam si reket. Daj, odi tu u najbliži dućan pa mi kupi novi reket – obratio mi se tadašnji izbornik.
Nevoljko sam pristao i otišao kupiti reket. Bilo je na putu do dućana mrkih pogleda, ali reket je kupljen.
– Evo reket, treneru. Nego tko će to platiti? – pitam ga.
Kljaić će kao iz puške – Savez.
Bilo mi je jasno da će to zauvijek ostati moj poklon. Nije mi žao....
Turnir smo otvorili laganom pobjedom nad Kuvajtom (25:19), no već u drugom nastupu jedva smo spasili bod protiv Norvežana čija je u to vrijeme velika zvijezda bio Frode Hagen, jedini igrač na tom SP-a koji je igrao izvan Norveške. U sastavu je bio i Christian Berge, današnji izbornik Norveške.
Potom je slijedila još jedna teška utakmica protiv Mađara, ali na kraju i slatka pobjeda (20:19). Rusija je u to vrijeme bila prejaka. Izgubili smo šest razlike (23:29), da bismo u zadnjoj utakmici skupine jedva pobijedili Nigeriju (25:23). Na kraju smo osvojili drugo mjesto u skupini iza stopostotne Rusije.
U osmini finala čekao nas je susret protiv Jugoslavije koja je u svojoj skupini bila tek treća, iza Švedske i Francuske. Bio je to drugi susret s njima u kratko vrijeme. Naime, igrali smo i 1996. godine na Europskom prvenstvu u Španjolskoj i izgubili. Jugoslavija je imala jaku momčad. Bili su tu Jovanović, Peruničić, Petrić, Matić, Kapisoda, Škrbić i tri sjajna vratara – Šterbik, Perić i Đorđić. Već na poluvremenu bilo je minus šest, a na kraju minus sedam (23:30). U ranoj fazi ostali smo bez isključenog Mikulića, a susret će ostati zapamćen po incidentu na našoj klupi kada su se umalo potukli Kljaić i Jović.
Tako Hrvatska nije ni stigla do Egipta, već smo odmah poslije Ismailije otišli kući. Drugi put zaredom ispali smo u osmini finala.
>>> Pogledajte gostovanje Vlade Šole uoči početka SP-a
Sva sreća da krivac nije Lino koji uporno ne odustaje od obrane 5-1, napada kroz sredinu i igrom bez golmana a u tome dobro dođe još i iskaznica.