Na današnji dan, 14. siječnja, prije točno 30 godina rukometaši Hrvatske odigrali su prvu službenu utakmicu. Igrali smo protiv Japana, a ideja za utakmicu potekla je od hrvatsko-japanskog društva.
Za prvog izbornika Hrvatske postavljen je Hrvoje Horvat, proslavljeni rukometaš koji je s bjelovarskim Partizanom osvojio Kup prvaka, a s reprezentacijom bivše Jugoslavije zlatnu olimpijsku medalju u Münchenu 1972. godine.
– Uh, sve mi je to sad nekako u magli. Sjećam se da su mi treneri bili Josip Milković i Lino Červar. Dva tjedna imali smo da sastavimo reprezentaciju. To su uglavnom bili igrači koji su igrali za hrvatske klubove, Zagreb, Bjelovar, Umag. Koliko se sjećam nijedan nam igrač nije otkazao nastup. Čak ni Goran Stojanović, Srbin koji je u to vrijeme branio u Zagrebu – sjeća se Hrvoje Horvat.
Tu prvu, povijesnu utakmicu odigrali su Ivo Glavinić, Nenad Kljaić, Bruno Gudelj, Tonči Peribonio, Iztok Puc, Ratko Tomljanović, Vlado Šola, Patrik Ćavar, Robert Ipša, Tomislav Farkaš, Zdravko Zovko, Stjepan Obran, Ivica Obrvan i Goran Stojanović.
– Igrali smo u Kutiji šibica i znam da je bila puna dvorana i sjajna atmosfera. Na kraju je završilo 23:23, ali u tom trenutku rezultat nije bio bitan – istaknuo je Horvat.
Bili smo umorni za pobjedu
Da, samo godinu dana kasnije Svjetski i Europski rukometni savez priznao je Hrvatsku kao punopravnu članicu, a 1994. godine odigrali smo prvo veliko natjecanje i na Europskom prvenstvu u Portugalu osvojili broncu.
– Zanimljivo je da protiv Japana, trideset godina kasnije, otvaramo Svjetsko prvenstvo u Egiptu. Mislim da imamo reprezentaciju koja će najmanje igrati četvrtfinale. Moja konačna prognoza je da ćemo biti među prva četiri sastava – zaključio je Hrvoje Horvat, čiji je sin danas pomoćni trener Line Červara.
Život piše čudne priče. Prije trideset godina Červar je bio Horvatov pomoćni trener, a danas je obrnuto, s tim da je u igri ipak mlađi Horvat.
– Koliko se sjećam, mislim da sam bio na nekoj turneji s jugoslavenskom reprezentacijom kada sam dobio poziv da igram za Hrvatsku. Nisam dvojio ni sekunde. Bilo je nas nekoliko tada u reprezentaciji bivše Jugoslavije i znam da smo došli u Zagreb dan prije utakmice protiv Japana. Bili smo prilično umorni pa je zato završilo neodlučeno – kaže Nenad Kljaić, u to vrijeme sjajni kružni napadač Zagreba.
U ljeto 1991. godine ta ista reprezentacija igrala je na Colorado kupu u Americi.
– Da, s tim da s nama više nije bio Stojanović jer je otišao iz Zagreba, a i Domovinski rat bio je u zraku. Tamo smo osvojili prvo mjesto, i to ispred Rumunjske, koja je u to vrijeme bila aktualna brončana sa Svjetskog prvenstva 1990. godine. Pobijedili smo, jasno, i domaćina, SAD, ali i iste te Japance. Ovaj put bili smo odmorniji. Po povratku iz Amerike odlučio sam da više neću igrati za Jugoslaviju jer sam dobio poziv za pripreme za Olimpijske igre u Barceloni – rekao je Kljaić.
Većina tih igrača ostala je u rukometu i danas. Tako su treneri Kljaić, Gudelj, Šola i Obrvan, Farkaš je rukometni menadžer, a kao trener radio je dugo i Obrvan. Ipša je dugo radio kao trener u Umagu, a danas radi kao domar u osnovnoj školi Marija i Line. Kod njega na štandu u Rožacu u proljeće možete kupiti slasne jagode iz vlastitog uzgoja.
– Tko se ne bi sa zadovoljstvom sjetio tog vremena. Dogodilo se to spontano i nenadano, praktički u jednom danu. Na popodnevnom treningu, u tijeku priprema za nastavak prvenstva u Prvoj ligi bivše države, trener Červar rekao je Ljubomiru Bošnjaku i meni da sutra idemo u Zagreb. I tome samo dodao da se igra prijateljska utakmica protiv Japana i, sudeći po svemu, mogli bi nastupiti. Na utakmici je dvorana bila kao šipak puna, zastave, transparenti, navijanje, skandiranje – rekao je Ipša.
Patrik Ćavar dobro nas je nasmijao kada smo ga pitali gdje je bio prije trideset godina.
– “Kume”, ne znam gdje sam bio jučer i što sam radio – rekao je na prvu.
Kada smo mu rekli gdje je bio, sjećanja su se pomalo vratila.
– Bila je to posebna utakmica za sve, toliko naboja. Sjećam se da smo to ljeto otišli na turnir u SAD. U Americi tad nitko nije igrao rukomet, morali smo na licu mjesta iscrtavati teren – istaknuo je Ćavar, koji nekako nije ostao u rukometu, već je više komentator sa strane, a u međuvremenu je postao i teniski trener.
Červara nitko nije poznavao
Tonči Peribonio bio je jedan od naših vratara na toj utakmici.
– Čak sam sačuvao članak iz novina o toj utakmici. Sad mi je na Visu. Sjećam se da je mnoge iznenadila pojava Line Červara u stručnom stožeru. O njemu nitko nije puno znao jer je bio trener Umaga, koji se te godine tek plasirao u Prvu jugoslavensku ligu – rekao je Peribonio, koji danas živi u Njemačkoj.
Tomislav Farkaš u to vrijeme bio je igrač Zagreba.
– Znam da pola sata prije utakmice nismo znali u kojem ćemo sastavu igrati. Koliko se sjećam, bilo je nekih prijetnji iz Rukometnog saveza Jugoslavije – istaknuo je Farkaš, koji je trebao igrati na Svjetskom prvenstvu u Egiptu 1999. godine.
– Nažalost, teško sam se ozlijedio na Croatia kupu pet dana prije polaska za Ismailiju – zaključio je Farkaš.