Koliko je sama ideja turnira po cijeloj Europi ispala debakl – treba li bolji argument od onoga da se u polufinale nije ugurala nijedna od reprezentacija koja bar jednu utakmicu nije bila domaćin – toliko je pandemijski Euro nadmašio očekivanja u smislu igre, uzbudljivosti, neizvjesnosti. Uz nemali poguranac publike ipak smo uživali uz “notti magiche”, favoriti su padali na tjeme, nogomet je dobio neke nove zvijezde, a Italija je opet Italija.
U vodu je palo i vječno pitanje koja je pratilo sva prethodna natjecanja: tko lud navija za Italiju!? Osim bivših koje su ludovale za repićem Roberta Baggia, Tottijevim licem buntovnika i modno besprijekornim dresovima. Tko je mogao voljeti one mućki otete pobjede nalik pričama iz Alan Forda, baš u stilu urnebesnih citata tipa legendarnog “Ne predaj se nikad, osim kad moraš!”
Prevedite na nogometni izričaj, “bolje kukavički pobjeći nego junački poginuti”, i dobit ćete ne samo objašnjenje kako su prošli furiju u polufinalu već i stripovski prikaz tih simpatičnih antijunaka nogometne igre s golovima u nadoknadi nadoknade, iz suludih odbijanaca i petljancije, ili iz raspucavanja s bijele točke nakon što su gotovo dva sata proveli u mišjoj rupi.
Pa ipak, svesti formulu veličine talijanskog nogometa na prenemaganja i iritantna otezanja bilo bi jednako promašeno kao ustvrditi da ih večeras čeka dvoboj s većom nogometnom nacijom. Dakle, od 1966. kad je Albion osvojio svoj prvi i jedini trofej na velikim natjecanjima, Talijani su sedam puta igrali finala. Englezi nijednom. Kako su sada uspjeli? Tako što su shvatili da bar malo i oni moraju biti “talijani”. Dijelom uz pomoć sreće, a dijelom jer su napokon dočekali generaciju koja se nije zamarala time da mora i pobjeđivati i igrati spektakularno i još k tome zadovoljiti glad tabloida za sočnom pričom. Ostalo je učinila korona razjurivši novu generaciju wagsica s tribina i naslovnica koje ljubomorno i danas u vlasništvu drži Coleen Rooney.
Vratimo se još malo Talijanima. Još od one prve večeri, otvaranja s Turcima, ostavljaju dojam “squadre”. U svaki trenutak proveden na terenu, počevši od grlenog pjevanja himne u zboru s navijačima, unose više strasti od svih suparnika.
Koje konkretno poruke šalje uspjeh repke koja u povijesti nema hrvatski skalp?
1. Glad i ozračje su najvažniji. Jači od pojedinačne kvalitete. Kod azzurra je nakon godina suše i neodlaska na SP u Rusiji želja za uspjehom bila silna.
2. Reprezentaciju daješ najboljem dostupnom treneru i onome tko može stvoriti pobjedničko ozračje. Mancini je nakon bezličnog “avanture Venture” pun pogodak.
3. Ne treba ti “balotelli” u reprezentaciji. Azzurri možda i prvi put nemaju nekoga tko ne iritira protivnika, publiku, pa čak ni vlastite suigrače. Mancinijeva Italija čak je i simpatična u svojoj lukavštini. Pa tko bi osim njih na bacanje novčića uoči jedanaesteraca pred suca i suparnika poslao kapetana s osmijehom od uha do uha, kao da će upravo nastupiti na festivalu kancone!? Siroti Jordi Alba problijedio je kad ga je premazani Chiellini još i uštipnuo za obraz.
Ali, Talijani su majstori da u zvijezde pretvore stopere. Poput Zlatne lopte Cannavara. Ili Marca Materazzija. Njega su vjerojatno samo roditelji voljeli.
Zanimljivo je kako je VAR uoči finala simpatije neutralnih okrenuo u korist azzurra. Što je dočekala nacija koja je govorila da su najslađe pobjede od 1:0 golom iz zaleđa u debeloj nadoknadi! Izumila “catenaccio”. I dala nogometu Nerea Rocca koji bi na kurtoazno “sretno svima, neka bolji pobijedi” dometnuo: “O, Madonna! Ne daj Bože!”
Hoće li nakon Eurosonga osvojiti i Euro? Englezi su domaćini. Talijani imaju boljeg trenera. I više taktičkih opcija. Kad su shvatili da je ne mogu pobijediti, prilagodili su se furiji i čekali svoj trenutak – jedanaesterce. Ništa čudno znamo li i da su iz dva svjetska izašli kao pobjednici, a ušli u njih na pogrešnoj strani. Pobjeda od 3:0 protiv Turaka bila im je najuvjerljivija u povijesti nastupa na EP-ima. U šali je netko otkrio da je ostvarena iste godine kad i najuvjerljivija pobjeda u povijesti talijanske vojske...
Naime, sredinom ožujka u vježbi pored Udina čuvena je armija vojni cilj zabunom zamijenila za običan kokošinjac opalivši u ranu zoru iz svih topova! Nesretni farmer pretrpio je ozbiljnu štetu, a nije dugo trebalo da na Wikipediji osvane i članak – Bitka kod Celline. U opisu stoji da su trupe pukovnika Bacca izvojevale uvjerljivu stratešku pobjedu nad dvanaest stradalih kokošaka predvođenih kokom Rozitom! Pa kako ih ne voljeti...
>> Pogledajte i razgovor s Ćirom Blaževićem
Danas smo uz Italiju