Igor Štimac progovorio o najvećoj nepravdi: Prevarili su me, to je lakrdija

Igora Štimca, karizmatičnog nogometaša, reprezentativca, sportskog dužnosnika, trenera i trenutačno izbornika reprezentacije Indije, zatekli smo na odmoru u Splitu.

Kako provodite ljeto, jeste li išli negdje izvan Splita s obitelji? Je li ovo najdulje razdoblje koje ste proveli s djecom i vašom životnom partnericom Lanom, s obzirom na okolnosti oko koronavirusa i nemogućnosti odlaska u Indiju?

- Ova stresna situacija sa koronom imala je i pozitivnih učinaka. Najvažniji je svakako što sam se nakon dugo godina mogao u potpunosti posvetiti obitelji i prijateljima. Vratio sam se gradu mog djetinjstva, voljenom Metkoviću, uživao u kupanju na Repiću gdje naša obitelj ima vikendicu i provodi ljeto, te konačno pobijedio moju mamu u njenoj omiljenoj igri, otvorenom remiju – kazao nam je na početku razgovora Štimac.

Kad smo već kod Indije, kako ste doživjeli tamošnju nogometnu kulturu, što vam je u stručnom i ljudskom smislu donio taj angažman? Je li to na neki način ipak avantura s obzirom da je Indija ipak u nogometnom smislu egzotika?

- Nogomet je moja ljubav i bez obzira gdje radim, posvećen sam mu u potpunosti. Indija mi je omogućila mir i mogućnost stvaranja, a to me uistinu ispunjava. Svaki novi početak je avantura s nepoznatim ishodom, ali kada smo blagoslovljeni raditi ono što volimo, onda ništa nije teško bez obzira na različitosti kulture, običaja i kvalitete materijala kojega imate na raspolaganju. Moj protekli rad je valoriziran i nagrađen produljenjem ugovora do rujna 2021. i iskreno se nadam kako ćemo u narednom razdoblju ispuniti očekivanja i nastaviti napredovanje. Indija je u prethodnim kvalifikacijama prije četiri godine nakon pet odigranih utakmica ubilježila svih pet poraza, uz jako negativnu gol-razliku, s puno slabijim suparnicima u skupini. Sada smo nakon pet odigranih susreta u izglednoj situaciji za direktan plasman na Azijske igre, uz tri remija i dva poraza, te gol-razlikom 3-5. Momci uživaju u nogometu kojemu težimo, silno se trude i radosni dolaze na okupljanja, a to je uistinu ono čemu teži svaki izbornik.

Koliko vremena provodite u rodnome Metkoviću, u domu svojih roditelja? Koliko oni imaju godina, kako žive, čemu se najviše veselite kada ste s njima? Postoji li običaj da zajedno s braćom, Mihovilom i Damirom, budete zajedno s roditeljima na obiteljskim druženjima?

- U posljednje vrijeme sve više. Obožavam svoju obitelj, jako smo povezani i uvijek se rado vraćam roditeljskom domu. Imao sam djetinjstvo iz snova, puno radosti na svježem neretvanskom zraku i livadama. Naša peteročlana obitelj stanovala je u zgradi nasuprot Neretvinog igrališta u stančiću od 54 kvadrata u kojem su naši roditelji od male ostave meni i starijem bratu Mihovilu napravili sobičak od 3.5 kvadrata s krevetom na kat, a nešto veći hodnik bio je svakodnevno mjesto odmjeravanja snaga u nogometnoj vještini između mene i starijeg brata. Bilo je i batina radi polomljenih kineskih vazi i ogledala  ali ljubav prema lopti bila je jača. Sa 16 godina napustio sam skromni roditeljski dom i počeo samostalan život u Splitu što je svakako utjecalo na moje ranije sazrijevanje i izgradnju karaktera koji imam. Ocu je 85 godina, mami ide 80-ta, a još uvijek su čvrsti i prisebni. Nas tri brata odgojeni smo u ljubavi i razumijevanju, po maminom hercegovačkom modelu, a vrijeme i okruženje u kojem smo odrastali naučili su nas odgovornosti i disciplini, poštivanju i pravednosti. Čvrsta smo i postojana grana Štimčeve loze s ukupno 10-ero djece od kojih su sedmorica sinovi i tri kćeri. Budućnost će nam nadam se donijeti puno zdrave unučadi.

Još od igračkih dana doživljava vas se kao 'frajera', čovjeka jakoga personalitya, dominantnu figuru i u privatnom životu, i u sportskoj karijeri? Od koga ste naslijedili taj gen i koliko vam je nekada bio teret, a koliko vam je on krčio put prema slavi?

- Koliko pamtim očeve priče, a i njega samog, gen koji prevladava je Štimčev, ali sam silno sretan što sam od maminog gena nagrađen empatijom i zdravim konzervativizmom koji dominira, ali nije presudan ni isključiv. Imam najbolju majku na svijetu. Križ koji ona nosi toliko dugo slomio bi divove, no ona sve podnosi s osmijehom na svom predivnom licu. Njene riječi smiruju, pogled miluje, a snaga impresionira. Taj gen koji nosim je gen pravednika koji neće ustuknuti ni pred kim, koji je spreman kad je u pravu proći tijelom kroz armirani beton. Nikada nisam požalio što sam takav, iako me puno puta skupo koštalo.

Tko je na vas najviše utjecao u životu, oblikovao vas kao čovjeka – jesu li to roditelji ili, budući da ste dosta mladi zbog karijere napustili Metković, netko od vaših trenera u mlađim kategorijama? Postoji li netko za koga ste bili posebno vezani, čovjek, prijatelj, trener, suigrač..., netko s kim ste mogli podijeliti svoje životne probleme?

- Ponajprije roditelji, zatim prijatelji koje sam imao kroz odrastanje u Metkoviću, Opuzenu, Splitu i Vinkovcima, te izvrsni ljudi koje sam imao za trenere i suigrače kroz karijeru. Od suigrača posebno sam vezan za mog Boku (Bokšica), zatim Joška Jeličića i Davora (Šukera). Život u Vinkovcima i kaljenje u ondašnjem Dinamu blagoslovio me s puno divnih prijatelja, ostala je neraskidiva veza sa Slavonijom i obitelji Beljo u Vinkovcima, prijateljstva sa Vukovarcima Pipetom, braćom Obrad, Zokom i ekipom sa Trpinjske ceste, s Borom Ivkovićem iz Osijeka. Svi treneri koje sam imao zaslužuju jedno veliko hvala. Od Bore Brkljačića, Brace Majića, Ante Prce i Ante Džakule u Neretvi, Voje Kačića, Andrije Ankovića, Krešica, Poklepovića, Nadoveze, Peruzovića, Skoblara, Vucova, Katalinića i Gračana u Hajduku, Novoselca, Tonka Vukušica i Đalme Markovića u Vinkovcima, Jose Luisa Romera, Ramona Blanca i Colina Adisona u Cadizu, Jima Smitha i Stevea McLarena u Derbyu, Harrya Redknapa u West Hamu te Mirka Jozića i Ćire Blaževića u nacionalnoj vrsti.

U vinkovačkom Dinamu bili ste jednu sezonu suigrač izbornika Zlatka Dalića. Kako je tada izgledao vaš odnos, po čemu pamtite Zlatka u tinejdžerskoj dobi, imate li zajedničkih anegdota?

- Zlatko i ja zajedno smo stanovali u blizini vinkovačkog bazena na katu privatne kuće kod predivne obitelji Grbavac. Dijelili smo strepnje i radosti, nerijetko i večernje izlaske po Vinkovcima, Borovu, Vukovaru, Otoku, Nuštru, Dalju, Boboti i Osijeku. Zlatko je bio samozatajan i tih, cure su ga obožavale onako markantnog i uvijek uglađenog. Kad nam je za trenera došao pokojni Đalma Marković, počeo nam je osobno dolaziti kući u kontrolu kako bi se uvjerio da nismo u noćnom provodu. Dođe on tako jednu večer oko 22.30, pregleda sve sobe po stanu i ispriča nam po tko zna koji put svoje anegdote s Eusebijem i važnost oštrenja čepova na kopačkama, a ja i Zlatko zijevamo u pidžamama, kao fol spremni za spavanje i pomalo nervozni jer znamo da vrijeme curi, noć odmiče, a društvo nas čeka. I završi Đalma svoju priču, zaželi nam laku noć, a mi brže-bolje presvlačenje i u izlazak. Na povratku kući u samo svitanje penjemo se stepenicama na kat naše kuće, kad na kvaki od ulaznih vrata vise nečije cipele. Gledamo se ja i Zlatko u čudu, kad se u to oglasi iz prizemlja gazda Grbavac. Kaže nam - navraćao je Đalma nekoliko puta tijekom noći, čekao vas bijesan k'o ris i željan osvete pa eto ostavio cipele tako da znate kako ste uhvaćeni na djelu. Strah od odmazde držala nas je budnima do samog odlaska na trening, a po dolasku na stadion i odluka o suspenziji i udaljavanju iz momčadi. Na našu sreću, par dana kasnije uprava kluba udaljila je Đalmu s mjesta trenera tako da smo automatizmom rehabilitirani, ali smo i naučili lekciju. Reducirali smo noćne izlaske na samo četiri dana tjedno – smije se Štimac.

U Čileu 1987. godine bili ste član jugoslavenske reprezentacije koja je osvojila svjetsko zlato do 20 godina, suigrač Bobana, Prosinečkog i Šukera. I tada, kao i u Francuskoj 1998., bili ste nekako u njihovoj sjeni, a mnogi su upravo vas doživljavali kao lidera tih reprezentacija. Je li to bilo tako? Je li točno da ste vi i Zvone Boban gotovo bili poslani kući iz Čilea zbog noćnoga izlaska i provoda s tamošnjim ljepoticama?

- Ne bih rekao da sam bio u njihovoj sjeni, niti sam se tako osjećao, a još manje da su me oni tako doživljavali. Meni nije trebala traka oko ruke da bi me suigrači slušali i pratili. Vjerovali su mi, znali su da im svima čuvam leđa, a i da će najebati svatko tko na njih krene đonom. Njihove uloge bile su atraktivnije, a ja sam diktirao ritam iz zadnje linije i organizirao obranu, te uz to i postigao dva pogotka pogotka, primjerice prvi u polufinalu protiv DDR-a koji nas je odveo u finale, te uz to zaustavio i njihovog najboljeg igrača i kapetana Mathiasa Sammera. Ali, Boban, Žuti i Šuki su oduševljavali svojim umijećem i bilo je očito već tada da će se razviti do samog vrha svjetskog klupskog nogometa. Bilo je i nekih druženja s ljepoticama, ali sve je dobro završilo – ostao je zagonetan Štimac.

Kakav je vaš odnos s Bobanom?

- Zvonu sam uvijek doživljavao kao prijatelja i takav smo odnos zadržali. Nikada nismo imali sukob, niti bilo kakve razmirice. Ne moramo se viđati ili družiti, ali neke niti i zajednički životni trenuci su neraskidivi. Bila je jedna situacija nakon nesretnog poraza od Francuza u polufinalu SP-a, kada je noć prolazila sporo i u suzama, kada Ćiro u nesreći uslijed poraza od šume nije vidio stablo pa je pomislio kriviti Zvonu za poraz. Sjedili smo na terasi našeg hotela, minute su prolazile sporo, a gorčine je bilo sve više. Morao sam reagirati kao što uvijek činim kada nešto nije pravedno i zaustaviti šefa u traženju krivca. Upozorio sam ga da nas za tri dana čeka utakmica za 3. mjesto koja će nas definirati kao pobjednike ili gubitnike i da se koncentrira na ono što nas čeka, a čekala nas je najbolja momčad tog SP-a, ubojita Nizozemska.

Koliko je Ćiro Blažević utjecao na vas, što ste od njega mogli naučiti, zašto ste i nakon završetka igračke karijere ostali tako bliski sa Šefom, za razliku od nekih drugih igrača?

- Naučio sam od njega da psihološka priprema za utakmicu ima daleko veći učinak od samog taktiziranja, da osmijeh i lijepa riječ ne koštaju ništa, a svakoga razvesele, da trener autoritet ne gradi samo znanjem nego i empatijom. Nije mi se sviđala njegova slabost spram predstavnika medija, jer često je prelazio granicu dobrog ukusa ugošćivanjem pojedinih novinara ugrožavajući tako prostor predviđen isključivo za igrače. Ta slabost mu je oduzimala previše vremena, nas igrače je sputavala, ali bio je opsjednut s medijskim napisima i tu nije bilo pomoći...

Što ste kao igrač znali zamjeriti Ćiri, je li vas negdje povrijedio, primjerice kada vas je bio izostavio sa širega popisa za SP 1998.?

- Taj dan neću nikada zaboraviti. Blagdansko raspoloženje, roditelji mi došli u posjet u Derby, pripremamo se za proslavu Božića. U to vrijeme igram u životnoj formi, gotovo svaku utakmicu Derbya u Premier ligi dobivam najviše ocjene ili bivam igračem utakmice. Za reprezentaciju sam u kvalifikacijama bio standardan, nezamjenjiv. Zvoni mi telefon i brat Mihovil mi javlja kako je Ćiro na Dnevniku objavio širi popis od 35 kandidata za SP na kojemu nema moga imena. Šok, konsternacija! Umjesto radosti Božića, zavladala je nevjerica. Okrećem Šefov broj i nakon prvog zvona javlja se on. Nisam ni stigao pitati o čemu se radi, a on se zadera iz sveg glasa: “Tko jebe njihov popis, sine, ti si na mom popisu bio i ostat ćeš!'. Ponovo šok, o čemu on priča?! Pitam ga - zar imaju dva popisa, i kratko mu i odlučno kažem: 'Ne interesira me što se tamo između vas i Mikše događa, ali budem li ja žrtva vašeg sukoba, ni vas dvojica nećete na SP. Laku noć i sretan vam Božić, naš ste pokvarili!'. Kasnije sam saznao kako je uzrok pokušaja da me se eliminira iz vatrenih datirao jos iz '96., s EP-a u Engleskoj kada sam u ime igrača reprezentacije lijepim riječima zamolio novinare Branka Stipkovića i Zlatka Abramovića da napuste autobus koji nas je vozio s trening-igrališta do hotela. Nakon toga primijetio sam da su se mnogi njihovi kolege novinari u razdoblju od 1996.-1998. okomili na mene, pretjerujući u kritikama ili ignorirajuci moje zapažene nastupe u Engleskoj. Dodatnu snagu davala im je u to vrijeme moć Croatije i zapaženi rezultati i nastupi zagrebackih modrih u Ligi prvaka, pa su osjetili idealan trenutak da me pritiskom na Ćiru odstrane sa popisa i uvale nekog iz momčadi modrih. Malo su se zajebali. Šefu sam brzo oprostio, znao sam njegovu slabost prema novinarima, znao sam da ga Mikša, tadašnji predsjednik HNS-a pritišće i da bolje stoji od njega na Pantovčaku. Bilo je bitno da se nađem među putnicima za Pariz, a za ostalo ću se već sam pobrinuti kao i uvijek. Mislim da su bitnu ulogu u tom trenutku odigrali Zvone i Boka, koji su obavili razgovor sa Šefom i pokazali mu koliko cijene moju ulogu u momčadi. Kao treneru Ćiri zamjeram jedino što nije Žutog uveo protiv Francuza u polufinalu puno ranije kad ga je već držao na klupi, a imali smo igrača više i trebao nam je majstor koji će stvoriti višak i dati upotrebljiv pas.

Legenda ste Hajduka, ali i Derby Countya, njegov bivši kapetan i član idealnih 11 svih vremena. Po čemu vi najviše pamtite eru u Engleskoj, koju utakmicu, suparnika, doživljaj, anegdotu?

- Hajduk je moj dječački san, ispunjeni igrački san, moja radost, bol i tuga. Derby je moje potpuno ostvarenje i potvrda igračkih vrijednosti u najjačoj ligi svijeta. Ostaviti neizbrisiv trag u vremenu od samo četiri godine, biti prvi stranac kapetan u Premijerne lige, značajno pridonijeti da se klub preobrazi iz ružnog pačeta u predivnog labuda i ući u povijest kao član najboljih 11 svih vremena nije mala stvar. Biti proglašen 'najutjecajnijim igračem u povijesti kluba' od strane navijaca, a u čast zasluga imati na stadionu bar sa svojim imenom, a samo su dva takva, Igor’s Bar i McFarland Corner. Kad uspoređujem te dvije ljubavi, Hajduk i Derby, dođem do tužne istine. Hajduku sam neuporedivo više dao, kao igrač, funkcioner-volonter i dioničar, nekoliko godina i kao glavni financijer kluba u blokadi i pred stečajem. Hajduk je na meni dobro zaradio, a kasnije me skoro doveo i do bankrota. Otišao sam tužan jer sam, Bogu hvala, ipak na vrijeme shvatio da me ne zaslužuju. S druge strane, Derby me skupo platio, svake sezone pojačavao ugovor i do dan danas pozivao na obljetnice, proslave i druženja, pokazujući zahvalnost za igre koje sam pružio tijekom četiri godine – kazao je Štimac, pa nastavio:

- Anegdota koju dobro pamtim vezana je za prometnu nesreću koju sam skrivio u svojoj prvoj vožnji po Derbyu, samo pet dana prije mog debitantskog nastupa u dresu “ovnova”. Dosadilo mi je voziti se taksijem tih prvih 10-tak dana i zamolim tada klupskog direktora da mi sukladno ugovoru osigura automobil na korištenje. U roku sat vremena pozove on mene, čeka me nova Honda Civic, slikaju me za novine dok mi on predaje ključeve auta i krenem ja polako kući. Promasim jedno skretanje i put me vodi prema Nottinghamu, dvije trake su u oba smjera poput naše Dalmatine. Vozim do idućeg izlaza i skrećem, penjem se zavojem na most kojim ću se vratiti u smjer prema Derbyu. Izlazim iz zavoja pri vrhu mosta, kada prema meni ide automobil iz suprotnog smjera, ja se instinktivno pomičem skroz u moju desnu, a on u svoju lijevu stranu. Frontalan sudar, eksplodira zračni jastuk, osjećam bol u koljenima. Kad se dim razišao, vidim u starom Citroenu dvoje starijih ljudi, supružnika, žena plače na mjestu suvozača, a njen suprug otvorio vrata, izašao i jauče od bolova. Bože – pomislih - ni minute još nisam odigrao, a završit ću u zatvoru. Stigla hitna pomoć nakon par minuta, odmah zatim i policija. Hitna odvela supružnike u bolnicu, a ja stisnuo zube, trpim bol i kažem im - nije mi ništa, i pomislim – pa ne smijem propustiti utakmicu za nekoliko dana. Sutradan sam se u pratnji klupskih direktora, s buketom cvijeća i dresom s posvetom uputio prema domu nastradalog bračnog para. Stigli im u posjet, ljudi malo nagruvani i hvala Bogu bez težih ozljeda srdačno nas primili i zahvaljuju mi što sam došao pomoći Derbyu da se vrati u Premijernu ligu. Kaže mi gospođa kako ona i suprug 20 godina imaju pretplatu za Derby County i kako me sam Bog poslao da im nakon sedam godina pomognem da se vrate među elitu. Nasmijali smo se, ispričali i pozdravili. Stignem ja tako kući nakon napornog dana, zasjednem u dnevnom boravku i dohvatim Derby Telegraph, regionalni dnevni list. Okrenem naslovnicu i vidim svoju sliku, ponosno držim ključ zelene Honde Civic koja blista na slici ispod teksta. Mislim se u sebi 'dobro je da ne vidite na šta auto sad slici, totalna šteta'. Okrenem iduću stranicu kad imam što vidjeti. Ispod naslova 'Štimac imao prometnu nezgodu' i fina slika smrskane honde.

Je li vaš cilj biti menadžer Derbya, koliko je to uopće realno? Možete li krenuti Bilićevim putem?

- Ne bih to nazvao ciljem. To je želja, propustio sam je ostvariti kada je ponuda bila na stolu za vrijeme moje izborničke epizode s vatrenima. Volio bih da se dogodi, jer osjećam kako im mogu vratiti ponos i nestalu lojalnost koju su kroz godine gubili od onih kojima su davali šansu i po nekoliko puta. Probali su sve, zvučna trenerska imena, mlade talentirane trenere i one koji su imali uspjeha s drugim klubovima u proboju prema Premiershipu. Ono što nisu ostvarili ni sa jednim je simbioza svlačionice i tribina, strast i zajedništvo. Iskreno se nadam da još ima nade, iako vrijeme neumitno curi. Razveselio me Slaven prošle godine pozivom nakon što je sa svojim WBA svladao Derby u gostima. Rekao mi je: 'Dragi, moraš se vratiti ovdje, nevjerojatno je koliko te vole tu'.

Koja je najveća sportska i ljudska nepravda koju ste doživjeli?

- Prevara na izborima za predsjednika HNS-a kojom su naši protivnici došli do pobjede i sačuvali već tada teško bolesnog Vlatka Markovića na mjestu predsjednika HNS-a, te time zaustavili nužnu decentralizaciju i demokratizaciju Saveza i razvoj infrastrukturnih i natjecateljskih projekata. U zadnjim danima pred izbore moji protivnici 'otkupili' su nekoliko mojih delegata, a na sam dan izbora u režiji 'montirane' verifikacijske komisije napravili nezapamćeni presedan i zabranili legitimnom delegatu skupštine Kreši Vejiću iz Ploča sudjelovanje u radu skupštine i glasanje, te umjesto njega omogućili Mati Previšiću, uljezu, da im na toj Skupštini donese presudni 25. glas i pobjedu. Točku na “i “ stavio je tadašnji ministar uprave Mlakar, ostao je bez reakcije nakon takve lakrdije od skupštine. Druga nepravda bio je izostanak potpore Izvršnog odbora HNS-a nakon posljednje utakmice kvalifikacija protiv Škotske. Nisu se udostojili niti saznati istinu o okolnostima koje su nas dovele do tog poraza prije, nego su prelomili koplja po mojim leđima. Iako smo ispunili sve zadane ciljeve u najtežoj skupini u povijesti kvalifikacija, te osigurali doigravanje, pobijedili i eliminirali Srbiju i doveli Hrvatsku na 4. mjesto Fifa rankinga, nisu imali muda stati uz mene i izdržati do kraja, a vjerujte mi - Hrvatska je tada bila spremnija napraviti podvig nego 2018. u Rusiji. U Brazilu bi jedini pravi protivnik bila Njemačka, koja nam po tradiciji jako leži. Niko Kovač je ni kriv ni dužan pokupio vrhnje i vodio vatrene na otvaranju SP-a protiv domaćina Brazila umjesto mene, dok je meni je kao treneru uskraćena prilika da se pokažem na velikom natjecanju. I treća nepravda, isključenje protiv Njemačke u četvrtfinalu EP-a 1996. protiv Nijemaca na Old Traffordu. Sramotni potezi suca Sundella zaustavili su nas u pohodu na europski tron, sve njegove odluke bile su namjerne i u korist Nijemaca.

Bili ste sportski direktor, trener, predsjednik Udruge klubova, kandidat za predsjednika HNS-a, tv-komentator, izbornik. Smatrate li da ste previše lutali u svom profesionalnom životnom opredjeljenju, jeste li ipak na kraju shvatili da najviše možete postići kao – nogometni trener?

- Ja bih radije rekao da sam se razvijao kroz sve te funkcije. Rezultati koje sam postizao jasan su pokazatelj da sam bio idealan kandidat za predsjednika HNS-a. Znao sam svu problematiku našeg nogometa jer sam je proživio iz svih pozicija, a imao sam spremna i rješenja. Vidio sam probleme našeg nogometa kao igrač, trener, sportski direktor, član uprave, dioničar kluba, predsjednik Udruge prvoligaša, član Izvršnog odbora HNS-a i njegov prvi dopredsjednik. U svakoj od navedenih pozicija davao sam sebe u potpunosti i ostvarivao vidljive rezultate, a to su: kao sportski direktor-volonter 2004. i 2005. godine predvodim 'moj Hajduk' u osvajanju prvenstva u pionirskoj, kadetskoj, juniorskoj i seniorskoj konkurenciji. Sa budžetom od 2.5 milijuna eura naspram Dinamovih 15 milijuna eura, živog i moćnog Mamića i HNS-a koji ga favorizira. Kao trener Hajduka odradio sam samo završnih 10 utakmica i uveo bijeli brod u mirnu luku iako se bio priličnu nagnuo. Cibaliji sam pomogao u očuvanju prvoligaškog statusa, spasio već potopljeni Zagreb od ispadanja nakon sedam uzastopnih poraza na otvaranju sezone, oživio mrtvi Zadar i s njim deklasirao Špacin Hajduk na Poljudu i u Stanovima, te dobro namučio Dinamo. Izgurali su nas iz lige tri kola prije kraja natjecanja uz pomoć odjela za licenciranje. Kao izbornik se jedini mogu pohvaliti pobjedom nad Srbijom, ispunio sam zadani cilj osvajanja 2. mjesta u skupini i stvorio preduvjet za plasman na SP u Brazil, nakon čega sam “izguran” sa funkcije. Kao sportski komentator bio sam jasan, elokventan i podigao sam letvicu jako visoko onima koji dolaze okušati se u stručnim komentarima. Kao predsjednik HNL-a pokrenuo sam projekte lige 16 koja je bila nužnost, u tim trenucima pomogao mnogim prvoligašima u postavljanju rasvjete na stadionima, osmislio emisiju 'Volim nogomet' i vrhunski organizirao Dvoransko prvenstvo. Kao kandidat za predsjednika HNS-a, predstavio sam program oporavka i razvoja nogometa, konačne tranzicije u transparentan i otvoren Nogometni savez, koji će voditi računa o poštivanju pravilnika, statuta i zakona, koji će se baviti razvojem infrastrukture i unapređenjem odnosa sjevera i juga.

S dugogodišnjim suigračem Davorom Šukerom imali ste oscilacija u odnosima, ali danas je on gotovo pa idiličan. Je li Davor ispunio vaša očekivanja kao predsjednik HNS-a? Je li on pozitivna figura hrvatskog nogometa, bez obzira na stav Hajduka, u posljednje vrijeme i Osijeka?

- Naše prijateljstvo ne može pokvariti ni ugroziti ništa. Odrasli smo ljudi s bogatim nogometnim i životnim iskustvom, svaki sa svojim manama i vrlinama. Bez obzira na ogromno prijateljstvo, imamo različite poglede na određene stvari i događaje. Naše medusobno povjerenje uz različitosti koje nosimo i jest ono što nas je odvelo do zlata u Čileu i bronce u Francuskoj. Otkrit ću vam jednu tajnu. Prije nego sam se odlučio kandidirati za predsjednika HNS-a, obavio sam razgovore sa Zvonom i s Davorom odvojeno. Njih je Marković često apostrofirao za svoje nasljednike, a kako je meni dojadilo koprcati se više u učestalim Vlatkovim glupostima i Srebrićevoj demagogiji, odlučio sam provjeriti jesu li Zvone ili Davor spremni za akciju. Zvone mi reče da ga ne interesira, da su mu već ranije nudili preuzimanje Saveza. S Davorom odem na večeru i pitam ga isto, a on veli - neću još u akciju jer Vlatkova utvrda je još uvijek prečvrsta, nije sazrjelo vrijeme. Pokušavam ga uvjeriti da to nije istina, kako je vrijeme sazrelo i kako ni ja ne mogu više čekati jer stvari se moraju početi mijenjati. Vlatko je s vidno uznapredovalom bolešću na funkciji koju ne može više obnašati i pokušavam Davora uvjeriti kako ću mu pomoći na tom putu, ali on, presiguran u informacije koje ima s terena, odbija krenuti u akciju, ali i eksponirati se kao podrška mom timu. Predlažem mu da stane uz mene i bude naš ambasador koji će nakon naše pobjede predstavljati hrvatski nogomet prema vani, a da meni ostavi rješavanje unutrašnjih problema. Možda sam se malo nespretno izrazio tada, možda me je i on krivo shvatio, ali uglavnom nije pristao. Tako ja u stvari krećem u boj iz razloga jer me zahvatio glib kojim se svi i svak nabacuje na HNS i sve nas koji smo dio nogometne obitelji, te nas sve trpa u isti koš. Krećem u konačni obračun jer nitko drugi ne želi, a ne vidim sebe više 'unutra' u tako zagađenim odnosima. Kako je kampanja odmicala, a naša podrška rasla, ne samo u javnosti nego obilno i među onima koji će odlučivati, nastala je panika u suprotnom taboru. Davor tada staje otvoreno na stranu Vlatka, na zadnje noge se diže i Zdravko i osječka veza, te počinje akcija spašavanja Markovićeve zaljuljane stolice, odnosno privatnih interesa, kao i raspodjela budućih funkcija. Je li mi žao što je tako ispalo? Radi mene osobno niti malo, jer znajući sebe, utukao bih 10-15 godina svog života u ostvarenje svega što sam obećavao, rijetko bih bio u krugu svojih najmilijih, a kritičara bi bilo koliko hoćeš, bez obzira na rezultate. Žao mi je ljudi koji su poput mene vjerovali u promjene, a institucije su ih izigrale i ostavile na cjedilu. Žao mi je sto je jaz na relaciji sjever - jug danas još veći nego prije i što svi i dalje upiru prstom u Šukera kada god negdje sudac pogriješi. Davoru ne zavidim, jednako ga volim kao i prije, bez obzira što mi je nepravedno oduzeo mogućnost da se ostvarim kao trener na najvećoj svjetskoj smotri. Znam da to nije bilo u lošoj vjeri. Kao predsjednik, već je sada najuspješniji kojega smo imali. Može ga nadmašiti samo netko tko će vatrene odvesti do zlata i 'popločiti' Hrvatsku stotinama nogometnih terena. Davora Šukera kao čovjeka i predsjednika ne definira ono što mediji serviraju o njemu, kojekakvi napisi dežurnih kritičara. Njega kao predsjednika definira srebro sa SP-a, članstvo u Izvršnom odboru Uefe i širom otvorena vrata svih svjetskih nogometnih metropola – zaključio je Igor Štimac.