'Igoru je sve podređeno, a živio je godinu dana sa mnom u domu na ženskom katu'

Posao profesionalnog sportaša zaista je specifičan. U njemu nema radnog vremena, to je život koji živiš od 0 do 24. Naravno, puno ovisi o tome kakva si osoba. Igor i ja smo perfekcionisti, Djevice po horoskopu, živimo dinamičnim tempom u kojem nema stajanja.

Profesionalni sport ne pita je li ti žena trudna, imate li doma malu djecu, je li ljeto ili zima, to je posao koji traži da si stalno u idealnoj spremi i treba sve to pratiti.

Zajedno 18 godina

Upoznali smo se prije 18 godina u Zagrebu u kafiću. Bila sam studentica i radila kao hostesa da zaradim za džeparac, a Igor je u kafić došao s društvom iz kvarta. Bila je neka nagradna igra za pivo, koje on čak i ne pije... Pitao me broj telefona, kasnije me nazvao i to je bilo to. Vrlo smo brzo počeli hodati a zatim i živjeti zajedno. Igor je čak godinu dana bio kod mene u studentskom domu na Savi, i to na ženskom katu. Vjenčali smo se nakon sedam godina veze, bez ikakve pompe jer smo tako htjeli, pa je još ispalo da je to bilo u tajnosti, neki su bili šokirani.

Navikla sam se na život s profesionalnim sportašem, a ako bih morala izdvojiti teže strane takvog života, bila bi to stalna putovanja i selidbe. Meni to i ne pada toliko teško, ali kada dođu djeca ima i težih dana. Tu su dječje bolesti, cijepljenja i sve ostale obične životne stvari koje vam teže padaju kada stalno mijenjate mjesto boravka. Treba se naučiti živjeti s time i s odvojenošću. Najdulje smo dosad bili odvojeni po mjesec dana, i to za vrijeme Olimpijskih igara.

Kada Igora nema, još se više posvetim djeci i obitelji, ali i nekim svojim “zanimacijama”, što je jako važno. Igor mora imati mir, to je takav posao da stalno mora biti u vrhunskoj formi. Koliko sam mu puta prešutjela neke dječje bolesti, viroze i slično, ne želim ga time opterećivati jer u tom trenutku on i ne može baš ništa učiniti, a samo će se brinuti.

Ne mogu reći da djeci jako teško pada odvojenost, puno ovisi o tome kako ih naučite. Mi se svi trudimo da tati budemo podrška i oni to znaju. Ne mogu zamisliti da idem na utakmicu bez njih dvoje. Baka se nudila da će ih pričuvati sad za Europsko prvenstvo, ali djeca obožavaju utakmice i za njih to nije dolazilo u obzir.

Želim da djeca dožive tatu na terenu, da vide kako igra. Nika i ja nalakirale smo nokte u kvadratiće, svi imamo spremne dresove...

Djeca obožavaju sport, to im je valjda zapisano u genima, a i još dok su bili u trbuhu, bili su na velikim natjecanjima, Petar na SP-u 2009., a Nika na Olimpijskim igrama u Londonu. Oboje se bave plivanjem, Nika i baletom. Žive za sport 24 sata dnevno, sve im je to normalno, pohvatali su već sve što se smije i ne smije, pa mi već sam Petar kaže koliko dugo prije plivanja ne smije jesti. Nikada im ništa nismo nametali niti ih forsirali, jednostavno je to došlo samo po sebi.

Srećom, nismo imali puno teških dana jer Igor nije bio teže ozlijeđen. Naravno, nakon toliko duge karijere u profesionalnom sportu, puno je toga “načeto”, ali ništa nije bilo toliko strašno. Ipak su to nadljudski napori i treba slušati svoje tijelo, što Igor zna. Sada, primjerice, radi i sa svojim kondicijskim trenerom, pazi i na prehranu, osluškuje tijelo. Navikao je na tešku hranu, a ja sam iz Splita pa više volim mediteransku prehranu. Prije sam kuhala odvojeno, a sada i on sve više voli jesti lagano, pa ga zafrkavam da jede bebi-hranu. Paše nam lagana prehrana, a i djeca je vole.

Sin bi opet u Francusku

Živjeli smo u inozemstvu 11 godina. Na jugu Italije bilo nam je super, sjajno su nas primili, u Barceloni također. Ne znate je li ondje bolji dnevni ili noćni život. A onda je došla Njemačka, a ja sam taman rodila Petra. Moram reći da mi je bilo teško, sve nepoznato, hladno kao polarna noć, a ja s malim djetetom. Trebalo mi je godinu dana da se priviknem. S druge strane, Igoru je Njemačka profesionalno bila savršena, i što se tiče uvjeta, a i sazrio je kao igrač. Na kraju smo se svi odlično uklopili pa je bilo i suza kada smo odlazili.

Pariz je predivan, ali kada dođeš s malom djecom, nisi ni svjestan koliko te takav grad može fizički izmoriti. I opet novi jezik, ali ne bih to mijenjala nizašto. Pariz je našoj djeci kao dom, Nika je ondje išla godinu dana u malu školu, Petar tri godine u osnovnu i veliki je frankofil. Zovem ga mali Francuz i kada ga pitate, kaže da bi se vrlo rado ondje vratio.