Igrač više je pitanje glave! A ona je bila nervozna, nije nas slušala

Iščekujući utakmicu bio sam gotovo uvjeren da ćemo slaviti. Nadu su mi naši vaterpolisti dali nakon što sam vidio igru iz drugog poluvremena protiv Crne Gore.

Vjerovao sam i da će tri uzastopne pobjede protiv Srbije biti naša psihološka prednost. Nažalost, kao i protiv Crne Gore ušli smo nervozno, dopustili Srbiji da nam napravi dva, pa tri pogotka prednosti i onda iz takve defanzivne pozicije, a protiv tako moćnog suparnika. to je nemoguća misija.

Hrvatska i Srbija (7:9) su podjednako dobro tjelesno pripremljene, igrački izjednačene, našu sam prednost vidio u boljem plivanju, u boljem kretanju bez lopte.

Srbija je pak bolja u kontakt igri, vole se pofajtati i to je njihova prednost. I upravo su u tu zamku ušli, doveli smo se u poziciju da igramo ‘prljavu utakmicu’, umjesto da svojom idejom, svojim boljim protokom lopte dođemo do pobjede.

Spominjat će se nakon ove utakmice sudački kriterij, o njemu možemo razgovarati. Sve nas je to uvuklo u posebnu nervozu iz koje se do kraja susreta mi nismo uspjeli izvući.

U napadu smo bili ispod svoje razine, ne može se u ovakvoj utakmici tako slabo odigrati igrač više. Čak nam je igrač manje bio dobar, ali s igračem više se ne smije toliko puta promašiti. I taj je segment igre je ključan, posebno kada igraš protiv suparnika po svemu ravnog sebi.

U sportu, na vrhunskoj razini pitanje glave je najvažnije. Pitanje glave, sigurnosti, mirnoće i koncentracije, sve to je igrač više. I ako sve to nemaš, a mi to u Barceloni nismo imali ishod je nepovoljan. U takvim utakmicama ti je jako važno da golman ima ekstra dan, da te iščupa kada ti nisi na najvišoj razini u napadačkoj igri. A Bijač nije bio na razini na kakvoj smo ga posljednjih godina znali vidjeti.

Žal će ostati kao i uvijek, no mi smo u ovom ogledu ipak napravili više pogrešaka od svog suparnika, kojem smo dopustili da stalno bude u vodstvu, da bude miran i samouvjeren. Treba nam odmor i vjera da možemo do medalje. Da malo ublaži tugu.