Nakon ovoljetnih lutanja s američkim pojačanjima, u Cedeviti su tri mjeseca poslije povukli i dva dobra poteza. Nakon hitronogog razigravača Pierrea Jacksona doveli su i Marka Tomasa (201 cm), igrača koji je i u svojoj 32. godini i dalje na glasu kao jedan od najboljih naših košarkaša.
Marko je član Cedevite bio od 2012. do 2015. godine, a potom je igrao jednu sezonu u Ankari.
Lakše je u braku
– Trenirao sam s Cedevitinom drugom momčadi i vagao sam vanjske ponude, a kako se to malo oduljilo, a Cedevita je imala loš start u sezonu, došlo je i do naših razgovora i dogovora.
Još dok je igrao za Cedevitu u prošlom mandatu, Marko je postao obiteljski čovjek, pa tako i roditelj te je i to utjecalo da ostane u Hrvatskoj.
– Obitelj je sada na prvom mjestu i na nju se veže puno mojih odluka. Nama je bilo lijepo u Ankari, no supruga je opet trudna i možda je u takvoj sezoni ipak lakše biti kod kuće.
Igranje s kćerkicom Anteom, koja će u siječnju napuniti dvije godine, idealan mu je antistres program.
– Kad sam u dvorani, ja sam i dalje maksimalno fokusiran na svoj posao, no sada kod kuće manje razmišljam o košarci i tako je nekako i lakše. To je jedan drugačiji mir. Uživam u igranju s kćerkicom i praćenju kako se moje dijete razvija. A uživam i u šetnjama s djetetom po Jarunu.
I Marko je dokaz da ozbiljna veza, a još više obiteljski život, sportaša čine boljim profesionalcem.
– Kad si sam, imaš više vremena za trening, ali si i više s prijateljima i mrvicu si manje profesionalac. Nisam ja kao dečko bio ne znam kakav partijaner, no nekad sam funkcionirao na način gdje me voda odnese i tu se gubi dio energije, a sada znam kako ću provesti sutrašnji dan. Kada si pak obiteljski čovjek, onda više nema lutanja. Pogotovo si odgovorniji kada postaneš roditelj, a kada si solo, nerijetko si neodgovoran, najčešće prema sebi samom.
Nemalu odgovornost imat će Marko i u ovom sastavu Cedevite. Ponajprije obrambenu.
– Ja znam što je meni raditi, no moram i suigračima pomoći da usade obrambene navike. Možemo mi pričati o razigravanju, o šutu, no ako ne igraš obranu u ozbiljnim utakmicama, možeš odmah potpisati neuspjeh. Lako je pobijediti kada se pogađa, no treba dobiti utakmicu kada ništa ne možeš ubaciti. Tek tada ćemo biti prava momčad.
Kao dugogodišnji reprezentativac, Marko je sa zanimanjem pratio ovoljetne nastupe nacionalne vrste.
Bravo za reprezentaciju
– Iskreno, nakon dva ispadanja u osmini finala velikih natjecanja, i ja sam sumnjao u uspjeh u kvalifikacijama. No već se u Torinu vidjelo da dišu zajedno i da bi moglo biti dobro i na Olimpijskim igrama. Sve kritike upućene izborniku za poraz u četvrtfinalu protiv Srbije nisu realne. I taj je nastup bio dobar i šteta je što su u velikoj želji neki igrači malo izgorjeli.
Opća je procjena, a to i tržište kaže, da je Perasović ovog trenutka bolji trener od Petrovića. No Peras je s reprezentacijom doživio debakl, a Aco veliki uspjeh. Kako to?
– Teško je tu biti pametan. Peras je jako dobar trener, ali i trener koji voli veliku disciplinu, a u reprezentaciji, znam to po sebi, to nije lako postići kao u klubu u kojem je lakše nametnuti autoritet jer su igrači plaćeni. U reprezentaciji se pak kao trener moraš malo dodvoravati igračima. Bi li Aco trebao ostati izbornik ili ne, trebalo bi pitati i igrače koji su ovo ljeto s njim igrali. Oni s najvažniji.
S obzirom na to da je četiri posljednja Eurobasketa propustio zbog ozljede, ima li želje igrati na sljedećem Eurobasketu?
– Ako budem zdrav i u dobroj formi, moj odaziv izborniku nije upitan.