Sedamdesetih godina prošlog stoljeća Ivan Buljan bio je jedan od najboljih svjetskih obrambenih igrača, a 1975. godine osvojio je i nagradu Večernjeg lista za najboljeg nogometaša u Jugoslaviji. Danas nogomet prati na televiziji, ali taj sport i dalje je dio njegova života.
Nikad jači HNL
– Debelo sam ja u penziji, ne bavim se ničim posebno. Preko ljeta sam u Brelima jer kuću koju sam davno napravio naslijedila je kći, ali ona sada živi u Hamburgu. Već mi je malo i problem paziti to s obzirom na dob, ali kada je kći u pitanju, moram. Inače, putujem koliko mogu, koliko si mogu priuštiti. Volim malo otići van, u Austriju, Italiju. Uživam koliko mogu, a pratim i nogomet. Nogomet je moj život. Ja sam iz Runovića, to je poznato imotsko selo, lopta mi je bila sve – kaže nam gospodin Buljan koji je veći dio karijere bio vezan za Hajduk, što igrački, što trenerski. Naime, Hajdukovu majicu nosio je 10 godina, tri puta bio je prvak Jugoslavije (1971., 1974., 1975.), a osvojio je i četiri Kupa (1972., 1973., 1974., 1976.). Kasnije je bio i trener splitske momčadi, ali i sportski direktor. Sada sa zanimanjem prati taj klub.
– Hajduk se puno digao u smislu igre, rezultata. Trener Dambrauskas očito ima žicu za to. Dokazao je to i u Gorici, pokazao je da zna. U Hajduku je sitnice promijenio, stavio je sve na svoje mjesto. Vidi se velika razlika u Hajduku sada u odnosu na prijašnje godine, vrlo mu malo nedostaje da se ozbiljno uključi u utrku za prvo mjesto, a tako će na proljeće i biti. To je ranijih godina bilo nezamislivo – kaže Iko pa dodaje:
– Dambrauskas je momak na mjestu, zna svoj posao. Mudrost svakog trenera je da igrača stavi na pravo mjesto i izvuče iz njega maksimum. Ranije su se događale čudne stvari da ofenzivni igrač igra otraga, onaj desno da igra lijevo... on je to odmah uočio i ispravio. Mislim da je na pravom putu i da je Hajduk u igri za prvo mjesto na proljeće. Tu su i iskusni igrači, na čelu s Livajom koji iskače. Ja sam njega još 2008. doveo u Hajduk, tada je bio jako mlad. On je poslije toga igrao vani, malo mu se izgubio trag. Bio je malo nestašan, ali s godinama je sazrio, obiteljski je čovjek i sada je u HNL-u sjajan.
A za Prvu HNL i sam vrh bore se ove sezone Hajduk, Dinamo, Rijeka i Osijek. Liga kao da nikada nije bila jača.
– To je jako dobro. Imamo više derbija. Mislim da će biti neizvjesno do kraja. Nitko nema značajnu prednost, borba će biti do posljednjeg kola.
Možemo daleko u Kataru
U borbi za titulu Buljan najviše vjeruje u svoj Hajduk, a podijelio je s nama jednu anegdotu iz prošlosti.
– Ja sam 1967. u ljeto sakupljao slike igrača Hajduka jer moji susjedi su išli u školu u Split pa bih ja naručio da mi donesu njihove slike i gledao sam u njih kao u svetinje. Meni je Hajduk bio pojam svega, sve ostalo je bilo u drugom planu. A u prosincu te godine zaigrao sam za prvu momčad. San mi se ostvario preko noći.
U Hajduku je bio do 1977., a potom je stigao u HSV (do 1981.). Karijeru je završio u New Yorku. Pitali smo ga i koji trenutak iz svoje karijere posebno pamti.
– Nikad neću zaboraviti prvenstvo 1971. kada smo gubili protiv Partizana u Beogradu, oni su vodili 3:0. Mnogi kažu da je to bila kupljena utakmica, ali ja nemam taj dojam jer imali smo šanse. Onda smo se u drugom poluvremenu počeli vraćati u utakmicu, gol po gol. Ja sam u 88. minuti zabio za 4:3 i pobjedu. Nakon toga smo imali nezaboravan doček u Splitu. To se ne može nikada zaboraviti – prisjeća se legenda Hajduka tih vremena.
Žali li za čime?
– Objektivan sam. Što je bilo, bilo je. Žao mi je jedino što sam s HSV-om u finalu Kupa prvaka izgubio 0:1 od Nottinghama. No loše smo igrali, utakmicu prije ozlijedio nam se i ključni igrač. Zbog toga malo žalim.
Osim toga, kada se o Buljanu priča, svi se sjete i one scene kada je na treningu Hajduka slučajno slomio nogu Ivici Matkoviću pa nije brijao bradu.
– To je detalj koji se ne može zaboraviti. To ne mogu prežaliti. Bio je trening i Matković je prošao, a ja sam mu uklizao od iza i čuo sam onaj tipičan zvuk loma. On kaže nije ništa, ali ja sam odmah znao. Ja sam njegovu sinu krsni kum i zakleo sam se da neću brijati bradu dok on ne zaigra i to se dogodilo nakon šest mjeseci. Tog trenutka obrijao sam bradu.
Inače, Buljan je bio reprezentativac Jugoslavije, igrao je u završnici SP-a 1974. i EP-a 1976. Za vrijeme trenerske karijere jedno je vrijeme radio u Kataru, zemlji domaćinu idućeg SP-a.
– Bio sam tamo nekoliko mjeseci. Nije ni počelo prvenstvo jer su igrači imali reprezentativne obveze. I direktor me pozvao na razgovor jedno jutro i rekao mi da neće produljiti ugovor. Pitao sam za razlog, a on kaže da nisam zabavljao igrače. Kasnije sam doznao da je Rabah Madjer došao na moje mjesto. Bio je izbornik u Alžiru i posvađao se s predsjednikom pa je došao na moje mjesto. Kako sam sređivao papire da napustim zemlju, pratio sam utakmice i izgubili su ih pet zaredom. No nije dobio otkaz. Ja da sam izgubio prve dvije, letio bih. Rekao je jednom jedan trener: trener, kada potpiše ugovor, istovremeno potpiše i otkaz, samo je pitanje vremena kada će mu biti uručen. Tako je to.
No u Kataru je ipak uživao.
– Radio sam i u Kuvajtu i mogu reći da je teško raditi u tim uvjetima kada ugrije sunce na 35-40 Celzijevih stupnjeva. Sve se tamo igra navečer, kada više nema sunca. No priznajem da mi je bilo krasno u obje zemlje. Svi su bili korektni, pa i ljudi na ulici.
Osvrnuo se i na predstojeći SP.
– Reprezentacije će ovaj SP igrati u vrijeme kada će biti 22-25 stupnjeva, što je prihvatljivo. Iznenadilo me da je Katar uopće dobio domaćinstvo jer, osim Dohe, sve ostalo su manja mjesta. Napravili su mnogo stadiona jer je puno utakmica. No svi će biti u istim uvjetima i mislim da možemo ponovno napraviti dobar rezultat zato što imamo zaista kvalitetnu reprezentaciju. Ne trebamo se bojati, imamo par mladih, talentiranih igrača. Hoćemo li biti drugi? To neće biti lako, ali nećemo podbaciti.
Kipić ću dati Muzeju
Vratimo se malo na sam izbor nogometaša godine. Buljan je na prvo mjesto stavio Luku Modrića pa i o ostalima rekao pokoju riječ.
– Modrić je daleko ispred svih. Fenomenalno je i zadivljujuće kako igra u svojim godinama. Tu je i sjajni Brozović. Vrsaljko je, nažalost, ozlijeđen i malo je igrao, ali inače je jako dobar. Kramarić puno zabija u Njemačkoj, Kovačić rastura u Engleskoj. Gvardiol je jako perspektivan, napravit će veliku karijeru. Petković je dobar, ali ima nešto problema u zadnje vrijeme, inače je izvanredan igrač. Što reći o Livaji? On je sada najbolji u Prvoj HNL. Oršić mi je jako interesantan, a Juranović je pokazivao veliku razinu kvalitete još dok je igrao u Hajduku i danas je zasluženo tu gdje jest.
Sjećate li se kada ste vi osvojili ovu nagradu? Čuvate li kipić?
– Kipić je doma u Splitu. Nisam častohlepan, vjerojatno ću ga dati u Muzej sporta u Splitu – zaključio je.
BULJANOVIH DESET
1. Luka Modrić (Real Madrid) - 10 bodova
2. Marcelo Brozović (Inter) - 9
3. Mateo Kovačić (Chelsea) - 8
4. Andrej Kramarić (Hoffenheim) - 7
5. Ivan Perišić (Inter) - 6
6. Joško Gvardiol (Dinamo, Leipzig) - 5
7. Marko Livaja (Hajduk) - 4
8. Bruno Petković (Dinamo) - 3
9. Mislav Oršić (Dinamo) - 2
10. Josip Juranović (Legia, Celtic) - 1
Slažem se s prvom trojicom, njih troje su najbolji i to je svima jasno. Ali ovo dalje baš i ne bi potpisao. Meni bi recimo Borna Sosa svakako bio na ovoj listi, Gvardiol bi bio bolje plasiran, Perišić bi bio ispred Kramarića, Petkovića uopće ne bi bilo na toj listi itd.