Idemo kući. Ulazak u četvrtfinale Svjetskog prvenstva ostaje tek želja. Imali smo priliku protiv Francuza, no propustili smo je, prošla nam je kroz ruke... U Madridu smo nakon nervoznog otvaranja s obje strane, uz puno promašenih zicera, prvi napravili break sa 10-0 i ostavili ‘pijetlove’ pet minuta bez koša.
Iskoristili smo sve njihove slabosti za velikih osam poena prednosti i izrazito raspoloženog Bojana Bogdanovića što nam je davalo određenu nadu i sigurnost za nastavak utakmice. Početkom druge četvrtine zbog naše loše organizacija igre, puno izgubljenih lopti i individualnih napadačkih akcija, Francuzi su se postepeno vratili u utakmicu.
Zaboravili smo tada raspoloženog Bogdanovića, nismo imali napadačku unutarnju igru... Kao da smo čekali nekakva individualna rješenja za poentiranje protiv fizički dominantnijeg protivnika. I sam rezultat (23:22) na kraju druge četvrtine dovoljno govori o lošoj napadačkoj igri obje reprezentacije. Prava je šteta što tih 20 minuta nismo iskoristili za određenu rezultatsku prednost.
Drugo poluvrijeme bilo je preslika druge četvrtine. Nastavljaju se naši individualni pokušaji i bilo je previše izgubljenih lopti, što je Francuzima omogućilo nekoliko laganih kontranapada i rezultatsku prednost od 16 koševa. Zadnja minuta treće četvrtine kao da nam je dala nadu. Sa dva lagana poentiranja vraćamo utakmicu na 12 razlike na kraju treće četvrtine. Na otvaranju posljednje krenuli smo na sve ili ništa, napokon smo dobili Antu Tomića kakvog smo svi željeli vidjeti veći dio prvenstva i malo po malo, uz kolektivno ludilo, vraćamo se u utakmicu.
Ni devet razlike, tri minute prije kraja, Francuzima nije bilo dovoljno za mirnu završnicu. Ulazimo tada u presing po čitavom terenu, uzimamo dvije lopte, korak po korak, koš po koš, vraćamo susret u rezultatsku neizvjesnost, 40 sekundi do kraja imamo dva razlike, imamo loptu, Francuze u bonusu, međutim nismo pokazali u tom trenutku dovoljno smirenosti i pameti, da bi se potpuno vratili u utakmicu. Mogli smo to, kao momčad, puno pametnije riješiti. Na kraju svega, možda nismo zaslužili taj potpuni preokret...
>> Nažalost, imali smo samo dva igrača u napadu, to je premalo...
uglavnom dobra kronologija utakmice, samo nije naveden razlog zašto je igra pala u drugoj i trećoj četvrtini. pa reci to Anzuloviću, igrali smo bez pleja, bez razigravača, jer Ukić nije plej! Onda svi pokušavaju samostalno završiti napad. Ali to nije bio slučaj samo na toj utakmici. Pitanje je zašto Repeša vuče Ukića godinama, to nam recite g. Anzuloviću