Hrvoje Herceg (45) punih je 20 godina bio vaterpolski profesionalac (u Jugu i Mladosti, a potom u talijanskim klubovima Bogliascu, Camogliju, Ortigii...), a i kada je odlazio, mnogima se činilo da je to prerano. Zbog čega ste 2012. odlučili objesiti kapicu o klin, s obzirom na to da ste i tada igrali na visokoj razini.
– Imao sam 37 godina i odlučio sam početi s drugom, pravničkom karijerom, iako sam u rukama imao ugovor za daljnje igranje u Italiji. Čovjek treba znati presjeći, okrenuti novu stranicu u životu. Mislim da sam igrao dovoljno dugo da ne uđem u fazu zdravstvene patologije s obzirom na to da se nikad nisam štedio, a igrao sam na svim pozicijama i rijetko izlazio iz igre – kaže Herceg.
Sada je korporativni pravnik
I čime se sad bavite?
– Nakon završetka pripravničkog staža u odvjetništvu, radim kao korporativni pravnik. Ni jedno zanimanje ne može do kraja zamijeniti moju ljubav prema sportu, ali drago mi je da nakon svega ne ovisim o sportu i da u pravu imam jedno novo iskustvo.
A čega se iz svoje karijere najradije sjećate?
– Najupečatljivija mi je ostala 1999. godina kada sam, pod Bonačićevim vodstvom, igrao i osvajao trofeje s izvanzemaljskom Mladosti koja se gotovo poigravala s konkurentima – u nikad jačem hrvatskom prvenstvu!
Bilo je to nevjerojatno iskustvo i zadovoljstvo. Imali smo osjećaj premoći, lepršavosti, jednostavnosti, atraktivnosti i nepobjedivosti. Osvojili smo te sezone Kup kupova, prvenstvo i Kup, a Fina nas je proglasila najboljom momčadi svijeta. No, i osvajanje Kupa s Jugom 1994. imalo je draži, bio je to svojevrsni fenomen, teško objašnjiv iz današnje perspektive.
Bilo je to nezapamćeno slavlje, veće nego kad su se osvajali i vredniji trofeji, jer ono što smo napravili u onakvim uvjetima bilo je čudo. A istaknuo bih i osobno zadovoljstvo kad bih pustio “zadršku” iz daljine, a vratar ne bi stigao ni izvaditi ruke iz vode.
Kako gledate na današnji vaterpolo, situaciju u reprezentaciji, ali i u vašim bivšim klubovima Jugu i Mladosti?
– Vaterpolo ima uhodani put trofejnog sporta u izrazito sportskoj zemlji kao što je Hrvatska. Mladost se nakon više godina probudila i željna je trofeja, a Jug i dalje autoritativno osvaja prvenstva. No, za pravi spektakl potreban je i treći ozbiljan kandidat za naslov. Jedino me brine što relativno dugo nismo imali trofejnu generaciju u mlađim kategorijama. Stručnom radu s najmlađima ne pridaje se dovoljno važnosti, kao ni sportskom marketingu.
Imate petero djece, kako je živjeti u tako velikoj obitelji?
– Mogu reći da nam je najteže kad nismo svi zajedno te kad nema buke i stiske. Radnim danima supruga je više posvećena djeci, a ja vikendom kad ne radim. Kako su svi osim najmlađeg sportaši, često smo vikendom na natjecanjima u raznim sportovima. I to je ono što nam nedostaje u ovo doba korone. Djeca treniraju vaterpolo, nogomet, košarku i tenis, tako da imam prilično dobar pregled stanja sporta među najmlađima u Zagrebu, a ono bi moglo biti i bolje.
Prije nego što se odlučio za najboljega u svom izboru, Hrvoje je htio nešto naglasiti:
– Zbog pandemije i prekida sezone, nije lako za 2020. napraviti pravedan i temeljit izbor. Liga prvaka je prekinuta, Olimpijske igre su otkazane, ali mislim da ova sedmorica nisu sporna.
Maro najbolji svjetski ljevak
Prvi vam je vratar Marko Bijač?
– Bijač je moj prvi izbor, iako zbog ozljede nije mogao nastupiti u ključnoj utakmici EP-a s Crnom Gorom u borbi za broncu. Prva je uzdanica naše reprezentacije i nametnuo se kao prvi vratar Pro Recca, najtrofejnijeg i najbogatijeg kluba na svijetu. Odlikuje ga nevjerojatna mekoća i lakoća branjenja.
A što karakterizira Josipa Vrlića?
– Stožerni je igrač reprezentacije na najzahtjevnijoj poziciji sidraša, donosi prevagu svim momčadima u kojima je igrao i osvajao trofeje. Drži poziciju na dva metra u centimetar, što momčadi daje napadačku dubinu, pa cijeli napad djeluje opasnije.
Riječ-dvije o ostalima?
– Joković je najbolji svjetski ljevak, balansira između asistencija i razornog šuta. Bušlje je najkvalitetniji branič svijeta, a zna iz daljine iznenaditi vratare. Fatović je najbolji igrač mlađe generacije te prvo ime reprezentacije na lijevoj strani, iznimno aktivan u traženju rupa. Marcelić se iskazao sjajnim obranama u finalu Regionalne lige, kada je na gostovanju u Gružu donio sigurnost suigračima. A Lončar je izrazito koristan, plovan i okretan, a zna pobjeći i u kontru.
Hrvoje Herceg rođen je 1. ožujka 1975. u Dubrovniku. Vaterpolo je počeo trenirati 1987., a za prvu momčad Juga debitirao je u veljači 1991. i ostao u Gružu do 1996. U Mladosti je s prekidima odigrao sedam natjecateljskih sezona, a još osam u Italiji.
S Jugom je 1994. osvojio Kup, a s Mladosti Kup kupova (1999.), tri prvenstva i tri kupa. Nastupio je i u dva finala Kupa prvaka (u Napulju 1997. i Bečeju 2000.). Za Hrvatsku je s prekidima nastupao od 1995. do 2003. te sudjelovao u osvajanju europskog (2003.) i mediteranskog srebra (1997.).
1. Marko Bijač (Pro Recco) 7
2. Josip Vrlić (Mladost) 6
3. Maro Joković (Brescia) 5
4. Andro Bušlje (Mladost) 4
5. Loren Fatović (Jug AO) 3
6. Ivan Marcelić (Mladost) 2
7. Luka Lončar (Jug AO) 1
Bravo, Hrvoje, ti si pravi hrvatski muž. Uvijek si bio na pravoj strani.